Ulovi besanu ribu

“Ulovi besanu ribu” suvremena je i obrnuta parafraza strategeme iz Knjige Južnoga Qija: “Uskomešaj vodu kako bi ulovio ribu”. Knjiga Južnoga Qija sadrži trideset šest strategema koji prepredeno prikazuju vojne operacije, formalizirajući ih kako bi se nadišla razina očitoga i opisujući strateško ratovanje. Ovaj članak posuđuje te strategeme kako bi prikazao umjetničke prakse koje su spremne nadići vlastiti žanr i stvarati umjetnost na drugim društvenim područjima i kroz njih, brišući razlike između umjetnosti i života. Međutim, postoji ključna stvar u kojoj se umjetničke prakse razlikuju od vojnih strategema, a to je njihov nedostatak definiranog cilja. Dok je Knjiga Južnoga Qija izgrađena na dispozitivu klasičnog ratovanja koje ima jasne ciljeve i jasno definiranog neprijatelja, umjetnička praksa danas je suočena s dodatnim problemom koji treba riješiti: osim vlastitih strategema, ona bi također morala definirati tko je njezin neprijatelj. Koja područja i snage valja zauzeti? Tu se izokreće odnos operacije i cilja: zamišljene kao prakse, strategeme u Knjizi Južnoga Qija istražuju kako djelovati, a da se ne zna koga treba poraziti. Umjesto da snažno nastupe protiv neprijatelja, one snažno nastupaju protiv žanrova koje žele prevladati i naspram teritorijâ na koje žele prijeći, bez obzira na to što bi ondje mogle zateći kad jednom stignu. Zamišljene kao prakse, one prije svega postaju skup spekulacija, prikupljajući snage za budućnost.

Uz strategeme iz Knjige Južnoga Qija posudila sam dva koncepta iz biologije i starogrčke mitologije – kamuflažu oponašanjem ili prikrivanjem i trojanskoga konja – kako bih proširila ovu skicu budućih umjetničkih praksi.

1. PREKRIJ DRVO LAŽNIM CVJETOVIMA omogućuje jednoj praksi da djeluje prikrivena drugom. Ova strategema pretpostavlja dvostruki plan rada, u kojemu jedna praksa treba biti učinkovita i proizvesti brze rezultate (cvjetove), dok druga može tiho rasti u tajnosti (drvo). Ona funkcionira oslanjajući se na ljepotu cvijeta, koji privlači svu pozornost. “Prekrij drvo lažnim cvjetovima” potencijalno je ugodna ili društvena praksa, budući da omogućava uspostavu aktivnosti koje ne moraju odmah biti produktivne. Može se koristiti kako bi se oduprlo očekivanjima učinkovitosti u proizvodnji umjetnosti i umjesto toga naglasilo želju i čisti utrošak vremena kao središnje parametre. Ova strategema poigrava se odnosom rada i vremena, odnosno idejom produktivnosti. Subverzivna je, ali ne po tome što se odupire produktivnosti, nego po višku produktivnosti, po tome što potiho stvara više nego što je bilo planirano. U sjeni druge proizvodnje omogućeno je odvijanje neusmjerenog djelovanja. Strategema “prekrij drvo lažnim cvjetovima” sliči razmnožavanju kukavice: ona povjerava mladunče krilima drugoga kako bi mu osigurala dobru prehranu. Na primjer, norveška koreografkinja Ingri Midgard Fiksdal nedavno je predložila da se za produkciju komada “Stormen” u Umjetničkom centru Henie-Onstad komad jednom dnevno isproba u punoj duljini (1 sat), a da se ostalo vrijeme probe iskoristi za zajedničko čitanje.

2. POSUDI LEŠ KAKO BI USKRISIO DUŠU odnosi se na veoma staru praksu u kojoj se potiče integracija s nekom postojećom ustanovom kako bi se uskrisio njezin koncept naspram trenutnog stanja stvari, izokrećući način na koji ta ustanova djeluje (aktivizam) ili pak čineći vidljivim uzajamni odnos ustanove i estetskih vrijednosti (institucionalna kritika). U obama slučajevima koristi se stapanje društvenih i umjetničkih parametara kako bi se dovele u pitanje konvencije i zakoni. Većinu vremena djeluje se legalno i u tom smislu ova se strategema razlikuje od trojanskoga konja. Umjesto obmane teži se praksi transparentnosti ili vidljivosti te odanosti demokratskim vrijednostima i okvirima političkog djelovanja.

Danas danska skupina Superflex koristi modificiran oblik te prakse koji bi se mogao nazvati “Posudi tijelo kako bi rodio dušu / Hiperlegalnost”. Umjesto integracije s nekom javnom ustanovom, skupina potpisuje ugovore s raznim ustanovama i preko tih ugovora nameće im strane postupke. Dotične ustanove prisiljene su na neko vrijeme promijeniti način djelovanja kako bi ispunile ugovor. Praksa Superflexa s pomoću pravnog okvira rađa novu administrativnu dušu. Hiperlegalnost proizvodi vremenski ograničenu novu ustanovu.

3. KAMUFLAŽA OPONAŠANJEM ILI PRIKRIVANJEM je umjetnička praksa koja primjenjuje teorijski koncept oponašanja. Ova strategema razlikuje se od biološkog fenomena kamuflaže po svome cilju. Dok je u prirodi njezina svrha osigurati opstanak već postojećem stvorenju, kada se primjenjuje u umjetnosti, ona se često koristi kako bi se proizvelo novo tijelo (skup znanja, rada, osoba). “Kamuflaža oponašanjem ili prikrivanjem” teži stapanju s pozadinom, ali ostaje strana njezinim načelima i jezgri. Ona koristi pozadinu kako bi dobila resurse. Razlikuje se od strategeme “prekrij drvo lažnim cvjetovima” po svojoj neposrednosti i produktivnosti, jer tijelo koje se kamuflira ima jasnu namjeru i opseg djelovanja. “Kamuflaža oponašanjem ili prikrivanjem” ništa ne rađa, nego uspostavlja protutežu u odnosu na ideologije autonomije umjetnosti u društvu. To bi se moglo ilustrirati jednim od novijih projekata izraelskog umjetnika Omera Kriegera, u kojemu je postao umjetnicima izraelske države, djelujući s državnim obvezama, zahtjevima i resursima. Meta napada u tom projektu nije konkretno funkcioniranje neke ustanove, nego sâm odnos političkog i umjetničkog angažmana.

“Kamuflaža oponašanjem ili prikrivanjem” veoma je tajna strategema i ne otkriva se dok ne ispuni svoju misiju. Upravo u njezinoj tajnovitosti nalazi se potencijal za sljedeću strategemu, a to je

3.a. HIPERKAMUFLAŽA, strategema u kojoj se kamuflirani objekt čak može stopiti sam sa sobom i odati vlastitu srž. Hiperkamuflaža je dvostruki agent bez uvjerenja, ona nema istine ni prijatelja, to je čisto taktičko djelovanje koje nepredvidljivo zauzima strane, prema sasvim trenutnoj situaciji. Koliko god revolucionarna bila ova strategema u dezintegraciji subjektivnosti, s njome treba postupati pažljivo, budući da se može osvetiti. Mogla bi izgubiti moć kada višestruko stapanje ne dopusti angažman na bilo kojem od teritorija. U tom slučaju ona ostaje beskonačan potencijal bez materijalne ekspanzije.

4. USKOMEŠAJ VODU KAKO BI ULOVIO RIBU je jednostavna praksa kojom se nastoje izbjeći postojeće linije razdora ili sukoba – ideološkog kao i fizičkog – i stvoriti nova usmjerenja. Ona u osnovi teži pomutiti lance mišljenja, navesti ribu da izgubi orijentaciju i prisiliti je na nove oblike navigacije. Ujedinjeni narodi je, na primjer, koriste kao strategemu s pomoću koje nameću mikro-sukobe u situacijama rata ili građanskog rata kako bi se pozabavile izvornim problemom. Postoji niz obrazovnih programa koji također prakticiraju strategemu “uskomešaj vodu kako bi ulovio ribu” u svrhu razvoja razmišljanja izvan zadanih okvira, iznalaženja novih koncepata i interdisciplinarnog pristupa znanosti ili ekonomiji. To je trenutak u kojemu ova praksa otkriva svoj dvoznačni karakter: dok za Marcusa Miessena pomutnja koja se unosi u konvencionalne oblike ponašanja i koncepte naposljetku dovodi do prodora u pragmatičnu politiku (administrativnu verziju politike) i proizvodi političku politiku (koncepte koji kritički dovode u pitanje okvir onoga što se smatra političkim) te stoga predstavlja subverzivnu praksu po sebi, strategema “uskomešaj vodu kako bi ulovio ribu” mogla bi se s druge strane pretvoriti u jednostavno kreativno sredstvo ekonomije koja uglavnom djeluje na osnovi interdisciplinarnih, inovativnih i proizvoljnih modela moći. U trenutku kada se poveže sa specifičnim, ciljno orijentiranim praksama kao što je “posudi leš kako bi uskrisio dušu”, ona ustvari teži stvaranju ustrajnog otpora, a time i interakcije između naizgled nepovezanih društvenih skupina. To bi moglo biti sasvim očito u projektu Christofa Schlingensiefa pod nazivom “Foreigners Out!”. Njemački redatelj smjestio je dvanaest osoba koje traže azil u kontejner, nakon čega je, posudivši format reality showa Big Brother, pozvao publiku da glasanjem svakoga dana izbaci jednu osobu i deportira je u zemlju iz koje je došla. U projektu “Foreigners Out!” tema, naslov i scenografija dovoljno su globalni i provokativni da uvuku različite ljude u kazališni/politički aparat u kojemu se najvjerojatnije neće slagati, ali će možda stupiti u interakciju.

5. UPRI PRSTOM U MURVU ISTODOBNO PROKLINJUĆI ROGAČ pravi je ratni stroj. Praksa se sastoji u uporabi analogija i insinuacija u vezi s neprijateljem, s pomoću kojih se za X tvrdi da je Y. Koristeći tu jednostavnu operaciju, ustvari se artikuliraju misli prije nego optužbe. “Upri prstom u murvu istodobno proklinjući rogač” ne generira nagađanja i spekulacije samo o tome tko ili što bi mogao ili moglo biti rogač, nego također o tome što bi mogla postati murva. Strategemu “upri prstom u murvu istodobno proklinjući rogač” treba shvatiti doslovno: kada, na primjer, želite govoriti o kapitalizmu, ali iz više razloga očito imenovanje kapitalizma nema smisla, dilema se rješava uvođenjem srodnih pojmova, na primjer, recesije, bogatstva, rada ili intelektualnog vlasništva. Prijedlog da se govori o tim temama umjesto o onoj izvornoj pridonosi kompleksnosti i otvara svjež diskurzivni teritorij. Neosobna primjena strategeme “upri prstom u murvu istodobno proklinjući rogač” pretvara laganu namjernu konceptualnu pogrešku u kolektivni proces spekulacije. Ona može prevariti želju za reprezentacijom njezinim vlastitim oružjem.

6. OBMANI NEBO KAKO BI PREŠAO OCEAN djeluje na osnovi pretpostavke da previše transparentnosti (Yang) može prikriti prave razloge. Poziva se na pogrešno čitanje nekog djela, prikriva se stvarna namjera i iznosi se na vidjelo čitava debata ili tema. Po tome se razlikuje od strategeme “upri prstom u murvu istodobno proklinjući rogač”: ne zanimaju je samo fenomeni, nego i diskurzivne i političke pozicije oko njih. Ona ironizira protivnike prisvajajući ideologije. Ta praksa najbolje se koristi u naslovima koji iskazuju već poznatu ili pretjerano jasnu poziciju dok je sam projekt potajice usmjeren na drugi cilj. Nužno je da naslov na neki način pogađa kako bi strategema “obmani nebo kako bi prešao ocean” djelovala; on mora biti kamen spoticanja i preusmjeriti pozornost. To se može vidjeti u radu skupine The KLF “The Manual”, koja navodno sadrži upute kako objaviti vrhunski glazbeni hit, a ustvari razotkriva način na koji glazbena industrija surađuje s neoliberalnom poduzetničkom ideologijom.

7. TROJANSKI KONJ je starogrčka mitološka strategema koja navodi metu da pozove neprijatelja u sigurno zaštićen prostor. Ona je napad na pretpostavljeni konsenzus i konvencije na području znanja ili angažmana. Sposobna je probiti se kroz konvencije tako što će prošvercati neku umjetničku praksu na druga društvena područja prividno stvarajući umjetničko djelo (drvenog konja). Kako bi umjetničko djelo postalo pravi trojanski konj, ono mora u nekom trenutku osloboditi smrtonosne elemente i prestati biti umjetničko djelo, bilo na ideološkoj, bilo na praktičnoj razini. To razotkrivanje predstavlja stratešku razliku u odnosu na “kamuflažu oponašanjem ili prikrivanjem” i čini ovu strategemu prepoznatljivom kao koncept neodredive dinamike. Projekt “The Robin Hood Asset Management Cooperative”, koji je pokrenuo finski teoretičar političke ekonomije Akseli Virtanen, od početka je zamišljen kao trojanski konj: ovaj protu-investicijski fond za ugrožene radnike koji oponaša investicije najkompetentnijih investitora na njujorškoj burzi, započeo je kao umjetnički projekt za izložbu Documenta 13 u Kasselu. Budući da djeluje na burzi, očekuje se da će postati učinkovit na području financija i pretvoriti privatni profit u zajedničke resurse. To bi mogao biti njegov smrtonosni potencijal. “The Robin Hood Asset Management Cooperative” jasno pokazuje uzajamni učinak strategeme “trojanski konj”. To bi mogla biti istinski spekulacijska strana trojanskog konja kao prakse: korištenje umjetničke produkcije kako bi se ušlo pod kožu nekom drugom području i na taj način artikuliralo želje koje prelaze granice jednog ili drugog teritorija. Praksa trojanskog konja katalizator je za pitanje tko je neprijatelj.

8. AKO SVE DRUGO PROPADNE, POVUCI SE ima samo jedno pravilo: ako vidiš da ćeš izgubiti, povuci se! Argumentacija je jednostavna: ako ne možeš dovršiti oni što si naumio, postoje samo tri opcije: predati se, ući u kompromis ili pobjeći. Predaja znači poraz, kompromis je napola poraz, ali bijeg ostavlja sve buduće prilike otvorenima; on oduzima protivniku slavu pobjede. Međutim, onkraj tih impresivnih argumenata, strategema “ako sve drugo propadne, povuci se” ostavlja vas s otvorenim pitanjem: ako se kod svih ovih praksi radi o ukidanju granica između umjetnosti i života, pri čemu se slijedi specifična procedura koja nadilazi parametre i fond znanja s različitih područja, koji su to sigurni teritoriji na koje se one mogu povući? Je li umjetnost siguran teritorij za umjetnost? Propitujući svoje povlačenje, praksa “ako sve drugo propadne, povuci se” iznova promišlja način na koji se umjetnost bavi društvom.

Published 7 July 2014
Original in English
Translated by Marina Miladinov
First published by Frakcija 66-67 (2013) (Croatian and English version)

Contributed by Frakcija © Juli Reinartz / Frakcija / Eurozine

PDF/PRINT

Read in: EN / HR

Published in

Discussion