Brzina i gravitacija

Sandra Bullock i uskrsnuće Institucije

Postojanje javne sfere u potpunosti ovisi o nepromjenjivosti. Ako svijet mora sadržavati javni prostor, ono se ne može uzdići samo za jednu generaciju i planirati za one koji žive; mora prekoračiti životni vijek smrtnika. Bez tog prekoračenja potencijalnu zemaljsku besmrtnost, nikakva politika, usko shvaćena, nikakav zajednički svijet i nikakva javna sfera, nisu mogući. Zajednički svijet dijelimo ne samo s onima koji žive s nama, nego i s onima koji su ovdje bili prije i koji će doći nakon nas. Ali takav zajednički svijet može preživjeti smjene generacija samo u onoj mjeri u kojoj se javlja u javnosti.
Hannah Arendt, Ljudsko stanje

Still of Sandra Bullock in(2013). Photo: Warner Bros. Entertainment Inc. Source:IMDb

1.Svi znamo taj san. U vrlo generičkoj viziji slobode vani si i trčiš. Kad preskočiš preko ograde ili neke druge prepreke, umjesto da doskočiš, nastavljaš levitirati, gore, gore i dalje, dok se ne zatekneš kako lebdiš u zraku. Prvi osjećaj može biti sličan strahu: iznenadna i peckava panika zbog gubitka kontrole polako ustupa mjesto trijumfalnom osjećaju suverenosti i nepobjedivosti. Više ne sanjam često ovaj san.
2.Ovaj tekst pisan je iz različitih pozicija sumnje, ili radije, brojnih konstruktivnih dvojbi.

3.Suvremenu ekonomiju karakterizira ideološki daltonizam; ona je u potpunosti ravnodušna spram otpora. Njezin glavni pokretač je razlika. Razlika između žutog Nikea od prošlog mjeseca i plavog Asicsa za sljedeći tjedan; sićušni bljeskovi odvajaju jednu kategoriju identiteta od druge. Zato što u logici suvremene ekonomije svaka nova identitarna kategorija znači novu ciljnu skupinu. Kapitalizam ni najmanje ne mari za objektivnu ili ideološku agendu u mojim projektima; dok god proizvode razliku, oni ispunjavaju zadatak da poput goriva ubrzavaju kotače.

4. Kada pišete prijave za fondove u Švedskoj, traže vas da definirate na koji način vaš rad – “projekt” – razvija/omogućava nove umjetničke forme. Da, naravno. Ali što ćemo učiniti sa starom, već postojećom umjetnošću? I kad radimo s projektima koji ciljano proizvode novo znanje, kako da se odnosimo prema znanju s prošlogodišnjih radionica i platformi? Je li to mašina za kontinuiranu proizvodnju diskurzivnog i estetskog viška, poput tehnoloških naprava i odjeće; prateći logiku novosti/mode, gdje je zadatak novog proizvoda/znanja da učini prethodni zastarjelim.

Jučerašnje znanje, strategija, koncept ili ideja mora zastarjeti; ne zato što je uistinu prestalo biti korisno ili zanimljivo, samo je postalo pomalo staro. To je prepreka, smeta nam. U ubrzanoj logici – u kojoj ostajemo lebdjeti dok god se krećemo, gdje su brzina i fleksibilnost recepti za naše supermoći – ni znanje niti diskurs nemaju cilj ući u interakciju s društvom i njegovim institucijama. Ono je postalo polje samo za sebe, odvojeno od političke stvarnosti. Zadatak je novog koncepta da svog prethodnika drži izvan dohvata stvarnosti.

5. Sandra Bullock 1:

Na visini od 600 kilometara iznad planeta Zemlje temperatura se kreće između +258 i -148 stupnjeva po Fahrenheitu. Ništa ne pronosi zvuk. Nema tlaka zraka. Nema kisika. Život u svemiru je nemoguć.

Ovim riječima počinje film Gravitacija iz 2013. Zanimljiv mi je neočekivani uspjeh filma. Kako je moguće da je film sa samo dva lika i pričom koju se može ispričati u pola rečenice postigao tako velik utjecaj? Naravno, kamera i specijalni efekti su istovremeno spektakularni i suptilni, osmijeh Georgea Clooneyja očarava kao i uvijek, a nitko ne kombinira ljepotu veću od života sa svakodnevnom prosječnošću djevojke iz susjedstva poput Sandre Bullock. Ali mora postojati još neki razlog zašto film tako očarava.

Moja prva pomisao bila je da je to prvi film koji je otpočetka mišljen u 3D logici: prevlast prostora nad pričom čini ga pokretnom skulpturom više nego pokretnom slikom. No onda sam, zbog potpuno drugih razloga, proveo neko vrijeme čitajući Ljudsko stanje Hannah Arendt, što mi je otvorilo drukčiju perspektivu i potencijal filmske priče. Postoji zanimljiva paralela između egzistencije u svemiru – ultimativne verzije naše želje da pobjegnemo iz ljudskog stanja kao bića vezanih uz zemlju – i suvremene ekonomije koja kapitalizira virtualne vrijednosti misaonih procesa umjesto materijalnih proizvoda.

Život u svemiru je nemoguć. Ali ne zbog ekstremnih temperatura niti manjka kisika. Naprotiv, kao što naslov sugerira, sve prijetnje javljaju se kao posljedica nedostatka gravitacije. Kad ju udare ostaci drugog visoko tehnološki razvijenog komunikacijskog centra, Sandra Bullock izbačena je u crnu prazninu.

Reci mi svoju lokaciju!
Ne znam, ne znam! Ja… Vrtim se! Ne mogu…. Ne mogu…
Reci svoju lokaciju!
GPS ne radi, ne mogu, ne radi… Ne mogu…
Reci što vidiš!
Ništa ne vidim!
Fokusiraj se! Bilo što!

Ne postoji gore niti dolje; jednom kad si u pokretu, ubrzani pokret nastavlja se u nedogled, a sama ideja da dobiješ pregled nad najneposrednijim teritorijem besmislena je. Bez sile koja vuče tijela prema temelju ili nultoj točki, moguće posljedice čak i najmanjeg događaja – pada vijka ili minimalnog potiska koji te odašilje u beskonačno kretanje – nemoguće je shvatiti. Ne zbog sile u samom događaju nego zato što nema protusile. Potpuno oslobođen od bilo kakve inercije ili energije što usredištuje u zajednički centar, bilo kakav pokret mogao bi uzrokovati da se raspem u izolaciji suverene samoće.

Kada ju se u potpunosti shvati, žudnja da prekinem vezu sa Zemljom postaje egzistencija beskrajnog terora. U svijetu definiranom pomoću manjka njegovih protusila, svaka inicijativa može evoluirati u potencijalno razornu prijetnju samom tvom opstanku.

6. Jučer nisam sudjelovao na antiprosvjedu protiv manifestacije Stranke Šveđana, neofašističke stranke koja ima turneju po švedskim gradovima kako bi prikupila biračko tijelo za nadolazeće izbore. Prošle nedjelje bio sam na istom događanju u Gothenburgu gdje trenutno radim, ali jučer u Stockholmu nisam. Nisam imao pravog izbora, samo se tako dogodilo. Loše se osjećam što nisam sudjelovao.

Kad su neofašisti posjetili Malmö prije nekoliko dana, došlo je do nasilnih okršaja dok je policija štitila fašističku manifestaciju i tako potaknula lijeve aktiviste na niz sukoba što je dovelo do potpuno neočekivane razine nasilja. Nesumnjivo, sudjelovanje na okupljanju u Stockholmu bila bi prava stvar.

A ipak, u Gothenburgu bilo nas je 2500 koji smo prosvjedovali protiv 10-15 fašista i zvukovno nadjačali njihovog vođu zviždaljkama, zborom i zveckanjem ključeva. Na vijestima je rečeno da se u Stockholmu okupilo 14000 ljudi i prosvjedovalo protiv 100 fašista; vikali su, zviždali i skandirali ne bi li izrazili otpor rastućem valu rasizma i fašizma. Više od tjedan dana medijatiziranog momentuma, dva tjedna prije izbora, slike i zvukovi politike, sukoba i konfliktnih površina na manifestaciji koju je pokrenula fašistička stranka. Otpor na koji su naišli bila je njihova manifestacija.

7. Tijekom posljednjeg desetljeća vjerojatno sam iskoristio termin “razlika” u stotinama aplikacija, opisima projekata i eseja. Beskrajan niz platformi ili projekata koji ciljaju na “mnoštvo” identiteta/oblika izražavanja/subjektivnosti/praksi – sadržaj se mijenjao, ali je cilj uvijek bio definiran generičkim kriterijem “razlike”. Različitost je dobra; bez obzira radim li projekt u kazalištu ili pokrećem pedagošku platformu, u svojim radovima uvijek nastojim omogućiti da što više različitih perspektiva i subjektivnosti dijele privremeni vrijeme-prostor. Još uvijek mislim da je to pozitivno.

8. U svom eseju Institucija kritike Hito Steyerl piše:
“U prvom valu institucionalne kritike, kritika je proizvela integraciju u instituciju, a u drugom je postignuta samo integracija u reprezentaciju. Ali sada, u trećoj fazi, čini se da postoji samo integracija u prekarijat. (…) Kritičke institucije raspuštaju se zbog neoliberalnog institucionalnog kriticizma, a to stvara ambivalentan subjekt koji razvija brojne strategije da bi se nosio sa svojom izmještenošću. S jedne strane, on se prilagođava potrebama za sve prekarnijim životnim uvjetima. S druge strane, potreba za institucijama koje bi posluživale nove potrebe i želje čini se da nikad nije bila veća.”

Tijekom posljednjih pedeset godina učestali valovi institucionalne kritike oživljavali su motor umjetničkog razvoja na zapadnoj hemisferi. Polja i pojedinci koji kontinuirano reflektiraju i šire pragove, ograničenja i mogućnosti svojih institucija (građevine, organizacije i estetske tradicije) cvjetaju, dok oni koji zadržavaju pasivnu poziciju prema institucionalnoj funkciji normativnog autoriteta i čuvara stagniraju. Toliko znamo.

Institucije 20. stoljeća još uvijek pronose nasljeđe države-nacije i ponašaju se kao aparat kojime se definiraju narativi koherentnih nacionalnih identiteta. Mnogi od nas reći će da je taj zadatak zastario, ali samo na površnoj razini. Naravno da će bilo koji ozbiljni muzej, kazalište ili sveučilište teško polagati pravo na predstavljanje stvarnog švedskog/njemačkog/hrvatskog identiteta. Ali s druge strane, ovaj središnji cilj dosad nije zamijenjen niti jednim drugim ciljem ili zadatkom.

Često koristimo metaforu dinosaura za te velike, nezgrapne i stare organizacije, ali što ako pratimo liniju usporedbe? Je li društvo bez institucija još uvijek društvo? Kako da mislimo institucionalnu kritiku u kontekstu institucije kao ugrožene vrste? U našem vremenu, kad postfordistička ekonomija mijenja postojeće platforme u kulturne trgovačke centre gdje se znanje, estetika i politika proizvode i konzumiraju u generičkim oblicima, je li moguće promisliti i povratiti pravo na institucije kao nužne posrednike između društva i građana?

9. Kamo odlazi svo znanje proizvedeno u platformama, rezidencijama, privremenim zajednicama? Što mu se događa? Kamo odlaze suradnički proizvedene alatke, svi tekstovi napisani u kolektivno uređenim izdanjima? Gdje završavaju svi procesi (estetski, politički i pedagoški) eksplicitnih ili implicitnih nastojanja da se bave rastućim neoliberalnim kapitalizmom? Naravno, većina nas će se složiti da ne može postojati racionalna kauzalnost između umjetničkog rada i “stvarnog” svijeta; kao što Ad Reinhardt kaže: “Umjetnost je umjetnost, a sve drugo je sve drugo”. Ali ipak?

10. 1998. godine nakon što je uvedena perestrojka, ali prije pada Sovjetskog Saveza, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Ronald Reagan drži govor na moskovskom Državnom sveučilištu. Desetljeće prije nego što internet postaje dostupan prosječnom građaninu, bivši holivudski kauboj govori o potrebi da se univerzalno prigrli ono što on naziva “novom ekonomijom”.

“Dok stojim pred muralom Sovjetskog saveza, želim govoriti o sasvim drugačijoj revoluciji koja se događa upravo sada i potiho čisti zemlju bez prolijevanja krvi i konflikta. Njezini učnici su mirni, ali će izmijeniti naš svijet iz temelja. Naziva ju se tehnološkom ili informacijskom revolucijom, a kao njezin amblem možemo uzeti sićušni silikonski čip. Informacijska tehnologija preoblikuje naše živote. Mikrokompjuteri danas pomažu u dizajniranju svega, od kuća preko automobila do svemirskih letjelica; dizajniraju čak i bolje i brže kompjutere.

Izlazimo iz ekonomije industrijske revolucije – ekonomije ograničene Zemljinim fizičkim resursima – u “ekonomiju u umu”, u kojoj nema granica ljudskoj imaginaciji, a sloboda stvaranja je najdragocjeniji prirodni resurs. U novoj ekonomiji ljudska invencija proporcionalno čini fizičke resurse zastarjelima. Probijamo se kroz materijalne uvjete postojanja prema svijetu gdje čovjek sam stvara svoju sudbinu.

Danas svijet iščekuje znakove promjene. Znam da postoje oni koji strahuju da će promjene donijeti samo poremećaje i diskontinuitet, koji se boje prihvatiti nadu za budućnost – a to je nešto za što je potrebna vjera. To je poput one scene u kaubojskom filmu Butch Cassidy i Sundance Kid.

Potjera se približava dvojici izopćenika, Butchu i Sundanceu. Zarobljeni su na rubu provalije sa strmim padom od nekoliko stotina metara do divljih brzaca na dnu. Butch se okreće prema Sundanceu i kaže da je njihova jedina šansa da skoče u rijeku ispod njih. Ali Sundance odbija. Kaže da bi se radije borio s potjerom iako su brojčano beznadno nadjačani. Butch kaže da je to samoubojstvo i nagovara ga da skoči. Sundance i dalje odbija i na kraju priznaje: “Ne znam plivati”. Butch prasne u smijeh i kaže: “Budalo, pad bi te vjerojatno ubio”.
Usput, i Butch i Sundance su se izvukli, u slučaju da niste gledali film.”

11. Instituciju ne čine ni ljudi koji je nastanjuju niti zidovi koji je ograđuju, već način na koji se cjeloviti potencijal nastao u njezinoj strukturi implementira, prevodi i komunicira s javnom sferom kao kolektivno vlasništvo i iskustvo.

12. Stari trop avangarde protiv mainstreama više ne vrijedi; kao niti dihotomija elite protiv običnog čovjeka. U smislu estetike, to je ionako oduvijek bila tek pseudosuprotnost. Čak niti ideja autonomnog umjetnika protiv institucije više nema smisla; sve su to figure lažne dijalektike. Bitno pitanje jest: gdje se susreću, kakvo sučelje moraju dijeliti?

13. U veljači 2014. Facebook je najavio da korisnici više neće imati ograničeni izbor između muškog i ženskog spola. Od 13. veljače društvena mreža omogućuje nam da izrazimo svoju jedinstvenu individualnost kroz čak 56 rodnih identiteta. Ovo, naravno, nije samo pobjeda za sve koji se opisuju transrodnima, queer ili LGBT, nego i za sve nas koji se opiremo smještanju u kutije i upisivanju ograničenih društvenih kategorija. Ali s druge strane, Facebook je kompanija koja stvara profit najviše zahvaljujući ciljanom oglašavanju. Od 13. veljače, Facebook može ponuditi čak 54 novih ciljnih skupina svojim oglašivačima.

14. Sandra Bullock 2

Zašto se sve ovo događa? Što smo napravili? Bombardirali tipu državu ili nešto?
Tip samo želi novac.
I što nudi?
Nedavno je držao neke ljude za otkupninu. To je propalo i sad je ljut na mene.
Kakve to veze ima s nama?
Nikakve. To je igra. Ako dobije novac, pobijedio je. Ako bus eksplodira, pobijedio je.
Što ako ti pobijediš?
Onda sutra opet igramo.
Ali sutra ne mogu voziti. Zauzeta sam.
U Brzini iz 1994. Sandra Bullock je slučajna prolaznica koja se slučajno nađe za volanom javnog autobusa. Većinu filma u trajanju od 115 minuta ona provodi vozeći autobus, a jedini zadatak je da održava brzinu. Ukrcala se na autobus u Santi Monici, trčeći s kavom u ruci, vičući vozaču autobusa kojega zna po imenu: “Andy, čekaj!” – uobičajena jutarnja rutina. Andy je ranjen, slučajno ga je upucao slučajni prolaznik, a Sandra Bullock se nalazi u situaciji stalne panike. Vozilo se kreće po autoputu 10, smjer Donji grad, s bombom koju kontrolira mjerač brzine, što ju prisiljava da održava brzinu; ukoliko pusti da mjerač padne ispod 50 milja na sat, bus pun putnika odmah će eksplodirati.

Negativac je bivši policajac koji istovremeno traži novac i osvetu. Njegov jedini motiv je bijes i ljutnja zbog nedostatka zahvalnosti od društva kojeg je služio cijeli život. Brojač je jeftini sat od bižuterije koji mu je policijski odjel u Los Angelesu poklonio na dan umirovljenja. Povijest se vraća, posljedica prošle politike dolazi na naplatu; jedini način da izbjegne neizbježni trenutak u kojemu moramo pomiriti račune sa svojom poviješću jest da ubrzamo, održavamo brzinu, a najmanji gubitak momentuma znači konfrontaciju i razorni sukob.

Pozicija Sandre Bullock je egzistencija bez ikakvih planova za budućnost; riječ je o smišljanju novih strategija da bi se održavao smjer bez usporavanja, jedna minuta po jednu. Privremena rješenja za stalne, beskrajne nizove privremenih hitnih slučajeva. Privremeni pljeskovi za njezine privremene pobjede traju nekoliko sekundi; mora se izumiti kratak trenutak uzimanja zraka prije nove strategije za održavanje brzine.

15. Stvaramo bezbrojne platforme za proizvodnju razlike. Privremene rezidencije i radionice, platforme i autonomni umjetnički kolektivi, svi oni proizvode nove i različite alatke i strategije, podržavajući diferencirane subjektivitete i agende. Ovaj aparatus je neizbježna logika suvremenih načina proizvodnje – festivala, projekata, privremenih suradnji – koji se fokusiraju na ubrzanu proizvodnju i izraz identiteta i subjektivnosti, umjesto da se proizvedene ideje i alatke implementiraju i pregovaraju u javnoj sferi.

Gdje se ti različiti identiteti susreću da bi pregovarali svoje razlike? Gdje je prostor u kojemu te nove i diferencirane subjektivnosti moraju jedne s drugima sučeliti svoje različite pozicije i agende? I gdje se bavimo strategijama, alatkama i agendama koje smo proizveli prošlog tjedna?

16. Institucija je spora, sve je samo ne suvremena; nije fleksibilna, po definiciji se teško kreće i konzervativna je po ukusu kao i po načinima proizvodnje. Svi se možemo složiti da je to iritantno. Ali u suvremenom dobu – u kojem neoliberalna ekonomija proizvodi zahtjev za brzinom, pristupačnošću, mobilnošću i općom spremnošću da se svi preoblikuju u bilo što u bilo kojem trenutku – sama ta težina i nepodnošljivo fizički karakter zidova i zaposlenika, koji po prirodi odbijaju promjenu, predstavljaju zanimljivu radikalnost.

17. Zašto se toliko resursa za umjetnički razvoj prenosi iz javne sfere kazališta, muzeja i plesnih kazališta u specijalizirane prostore za “umjetničko istraživanje” na akademijama i rezidencijalnim platformama? U posljednjih pet godina, većinu svoje prakse premjestio sam iz kazališta, gdje se rezultat mog rada prezentira kao “umjetnost”, u različita mjesta za istraživanje, gdje je rezultat znanje. Što ta promjena znači?

Danas pristupam poslijediplomskim programima i istraživačkim odsjecima s projektima koje sam pokušavao producirati u kazališnim institucijama prije deset godina. To, naravno, ima pozitivnu stranu u tome što (nadam se) istraživački odsjek ima više razumijevanja za vođenje i prezentiranje istraživačkih projekata od prosječnog kazališta. S druge strane, rezultat je rastuća specijalizacija i razdvajanje različitih disciplina što uzrokuje da ni moja estetska praksa niti sadržaj iste ne dolaze u situaciju pregovaranja s neprofesionalcima u javnoj domeni. To postaje polje za stručnjake strogo određenih interesnih okvira koji, baš kao i astrofizika ili neurokirurgija, nikad ne mora biti implementirana niti prevedena u javnu sferu.

Proizvod ove logike globalizirani je tok alata i strategija za proizvodnju proširenih ideja znanja, diskursa, estetike i informacija. No to isto tako vodi ka razdvajanju u kojoj svaka kutija funkcionira kao satelit za sebe, što proizvodi izolirane, kontekstualno generičke i politički impotentne referentne zajednice.

Outsourcingom rada temeljenom na istraživanju iz kazališnih institucija u akademije odstranjujemo sučelje za potrebnu tenziju i/ili pregovaranje između avangarde i mainstreama, što je nekoć bio politički potencijal estetike. Ne postoji strukturalna potreba niti želja da se moja umjetnička praksa prevede u zajedničku sferu i na taj način ostaje proizvod znanja radije nego sredstvo komunikacije i/ili politike.

18. Ovaj skup paragrafa napisan je u obranu Institucije. Trebamo institucije, ne kao proizvođače kanona ili paradigmatskih kriterija kvalitete, nego kao posrednike između nas i društva koje dijelimo kao građani. Institucija je oružje koje smo izumili kako bismo pregovarali način kako dijeliti javnu domenu; struktura u koju možemo uložiti rezultat našeg rada kako bi se implementirao i sistematizirao izvan vremenskih okvira što prekoračuju životni vijek pojedinaca i generacija. Institucija nije samo nužan aparat kojim se pregovaraju odnos između nas koji trenutno dijelimo socio-političku sferu, nego i – govoreći s Derridom – sučelje za pregovaranje s onima koji su ne-mi, ne-ovdje i ne sada.

Published 15 June 2015
Original in English
First published by Frakcija 70-71 (2015) (Croatian version); Eurozine (English version)

Contributed by Frakcija © Anders Paulin / Frakcija / Eurozine

PDF/PRINT

Read in: EN / HR

Published in

Discussion