Ako je umjetnost pretenciozan koncept, sub-umjetnost to nije

On the politics of Antanas Mockus as mayor of Bogotá

Kao gradonačelnik Bogote, Antanas Mockus je primjenjivao umjetničke strategije u politici, nazivajući ih ‘sub-umjetnošću’: radilo se o posuđivanju postupaka karakterističnih za umjetnost, ali korištenih za postizanje određenih ciljeva u društvu. Mockus je sin kipara, filozof, matematičar i bivši dekan fakulteta, koji je sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća, u kolumbijskoj atmosferi neprijateljstva, krvoprolića i trgovine drogom inicirao nenasilnu, performativnu politiku slika i gesta.

Antanas Mockus. Photo: Claudia Rubio. Source:Flickr

Zajedno sa svojim timom uveo je program građanske kulture (Cultura ciudadana) koji je iz temelja promijenio paradigmu kreiranja i doživljavanja politike u Latinskoj Americi u smjeru metode građanskog samoobrazovanja koja se zasniva na igri i režiranim situacijama. Cilj projekta Cultura ciudadana bio je stvoriti ono što je Mockus nazvao aktivnim građanstvom. Umjesto da naprosto žive u istom gradu, građani bi trebali taj grad shvaćati kao zajednički projekt, utemeljen na međuovisnosti i uzajamnom poticanju, u kojemu svi sudjeluju. Kao političar i gradonačelnik, Mockus je umjetnost shvaćao ozbiljno, nastojeći je prenijeti u sferu politike. Njegov mandat gradonačelnika kasnije je prozvan “promjenom u Bogoti”. Odslužio je dva mandata; tijekom prvoga (1995-1997) bio je veoma maštovit i djelovao je s humorom i oprezom, dok se u drugome (2001-2003.) činio ozbiljnijim te se naposljetku u predsjedničkoj kampanji 2010. godine pokazao ortodoksnim demokratom koji se odbija vidjeti u ulozi mogućeg upravitelja ističući ideju da je vlast u rukama čitavoga naroda. Isprva kao gradonačelnik, a kasnije kao kandidat za predsjednika, koristio se umjetnički obojenim imaginarijem kako bi okončao situaciju “sve po starom” i destabilizirao racionalistički diskurs, razoružao govor mržnje i vladavinu birokracije te također etablirao ideju inovacije, masovnosti i zajedništva.

Mockus je veoma često govorio o suvremenoj umjetnosti kao o izvorištu svojih ideja. Zašto mu je točno bila potrebna umjetnost? Prokrijumčario je umjetnički program u politiku, ne tražeći nadahnjujuće sadržaje u crkvi, nego na izložbama, i često je govorio: “Kada se nađem u slijepoj ulici, nastojim učiniti ono što bi učinio neki umjetnik.”1 Tvrdio je da mu kao političaru umjetnost pomaže da uvede ono što je zvao “novim načinima bavljenja politikom.” Kada je izabran za gradonačelnika Bogote 1993. godine, pokrenuo je niz akcija ‘pod utjecajem umjetnosti’. Budući da je dugo radio kao nastavnik, vjerovao je da zajednica mora shvatiti i slijediti zajedničke interese, uvidjeti mogućnost da nešto izgubi ili dobije. Sa svojim je timom počeo uvoditi igre i simbole koji će vizualizirati zajedničke društvene ciljeve. Jedna od prvih akcija bavila se nasiljem i ubojstvima. Održana je na komunalnom groblju i bila je usredotočena na znatno smanjenje stope ubojstava u gradu iz jedne godine u drugu. Lansirana je snažna kampanja koja je nastojala pokazati da je život svetinja i da nema smisla oduzeti život kako bi se dobio telefon ili automobil. Program se zvao Život je svetinja (La vida es sacrada) i smanjio je stopu ubojstava za gotovo 50%, postotak koji nijedna statistika ne bi smatrala realnim ili mogućim. Namjera u pozadini akcije na groblju bila je vizualizirati koliko je života spašeno u protekloj godini. Iskoristivši činjenicu da je dio groblja prazan, Mockus je na Dan mrtvih pozvao pet stotina ljudi – što je odgovaralo broju preživjelih – i zamolio ih da uđu u prazne grobnice. Kada su zatim iskočili iz grobova, to je poslužilo kao dokaz o svim tim spašenim životima. Slogan koji je iz toga proizašao bio je: “Potrudimo se da ti grobovi ostanu prazni”.

Druga izvedbena akcija bila je povezana s nedostatkom vode. Bogota je morala početi drastično štedjeti vodu. Mockus je stoga odlučio pojaviti se na televiziji u kratkom video-spotu, gdje je prikazan polugol kako se tušira i zatvara vodu dok se sapuna, tražeći od građana Kolumbije da čine isto. Za samo dva mjeseca ljudi su počeli trošiti manje vode i manjak vode sada je 40% niži nego što je bio prije nestašice. Ova i druge akcije mogle bi se smatrati dijelom onoga što je Mockus nazvao ‘super-građanstvom’. Ustvari, na početku karijere često se pojavljivao u kostimu Supermana.

Mockus je od umjetnosti i umjetnika preuzeo i koncept lobiranja za izgubljene ciljeve, kao i oslobođenje od poštivanja normi. Umjetnici često tvrde kako ne mare za osobne interese, nego za društvo u cijelosti i njegov boljitak. Mockus je odveo umjetničko preispitivanje stagnacije u smjeru društvenog eksperimenta i nove vrste političke prakse: ranjive i naivne, ali konstruktivne. Mnoge akcije koje je pokrenuo igrale su na kartu osjećaja krivice, koji je tipičan za kolumbijske kršćane, a koji je on nazivao samokontrolom i uzajamnom podrškom. Te su emocije postale oruđem gradskog planiranja s ciljem povećanja broja građana koji poštuju zakon, kao i njihove sposobnosti i volje da utječu jedni na druge takvim ponašanjem u skladu sa zakonom, potičući komunikaciju i izražajni potencijal. Jedan od najznakovitijih primjera reguliranja građanskog ponašanja izvan zakonskog sustava kazni i nagrada bila je uspostava mreže knjižnica. U suradnji s povjesničarom Jorgeom Orleandom Melom gradska vijećnica je utemeljila knjižničarski program u nasilnim četvrtima Bogote. U središtu zločina i siromaštva nove, velike knjižnice postale su zonama sigurnosti i društvenog oslonca. Kada su građani željeli posuditi knjigu, knjižničari bi im je dali s jednom jedinom opaskom: “Vjerujem da ćeš je vratiti” – bez članske iskaznice, bez birokracije, bez novčanog depozita. To je bio Mockusov način vizualizacije mehanizma u kojemu povjerenje djeluje kao jedna od najsnažnijih društvenih spona. Vjerovao je da će, budeš li nekome vjerovao, strah od gubitka povjerenja regulirati njegovo ili njezino ponašanje. Ishod je bio manji broj ukradenih knjiga nego u bibliotekama klasičnog tipa.

Vjerojatno najveća prijetnja u Bogoti bila je količina vatrenog oružja, osobito u slamovima i siromašnim predgrađima. Kako bi se uhvatio u koštac s tim problemom, Mockus je pribjegao operaciji koja izričito pripada umjetničkom instrumentariju. Naime, u Bogoti je bilo dopušteno nositi oružje u svim javnim prostorima radi samoobrane. To je pravilo imalo samo jednu iznimku. Jedini kontekst u kojemu je vatreno oružje bilo protuzakonito bile su javne manifestacije. Mockus je stoga pribjegao duchampovskoj gesti i proglasio sve što se događa na ulicama, u parkovima i ustanovama javnom manifestacijom, a grad je postao umjetničko djelo i ready-made. Takvim jednostavnim obratom u objet trouve oružje je uklonjeno s ulica grada.

Gradska vijećnica paralelno je pokrenula još jednu akciju uprizorenu poput igre: program kojim se nudila zamjena oružja za poklone, a oružje-igračke za druge vrste igračaka. Djeca su povremeno dolazila i mijenjala ih. Zanimljivo je da je program ispočetka djelovao više kao simbolički čin, ali je zatim postao stvarnom strategijom, budući da ga je sve više građana prihvaćalo i uključivalo se u njega. Nasilje, najgora pošast u Latinskoj Americi, razoružano je s pomoću radosti, a djeca su postala primarni adresati takvih akcija: uputila im se poruka neka savjetuju roditelje da se odreknu oružja.

U kasnijoj fazi svog gradonačelničkog mandata, kada je dublje ušao u analizu načina na koji funkcionira nasilje, Mockus je zamijetio snažnu simbolički komponentu i povukao je paralele između umjetnosti i terorizma. Bio je to rezultat njegovih opservacija da počinitelji često nastoje uzburkati emocije kako bi proizveli neko značenje, baš kao što to čine i umjetnici. S druge strane, od umjetnosti je naučio da se stvarno djelovanje može u potpunosti zamijeniti simboličnom gestom. Kako bi sublimirao nasilje i pretvorio ga u simboličnu gestu ili metaforu, Mockus je izmislio “cjepivo protiv nasilja”. Bila je to radionica gdje se od ljudi tražilo da nacrtaju lica onih koji su ih povrijedili na balone, koje su zatim probušili i uništili.

Postoji, međutim, granica na koju simboli u stvarnosti uvijek nailaze: da je netko pucao u njegov zaštitni prsluk, u kojemu je izrezao oblik srca, simbolizam bi se time završio, sukobio bi se sa stvarnošću i Mockus bi naprosto umro.

Naposljetku, možda je najvažniji primjer posuđivanja od umjetnosti i njezine primjene u konkretnim društvenim situacijama bio onaj kada su ulični pantomimičari nadzirali promet zajedno s policajcima. Klasični tip pantomimičara u Bogoti su oni koji vas slijede, oponašajući hod prolaznika. Mockus je upotrijebio njihov potencijal kako bi kritizirao putem oponašanja te je pozvao dvadeset profesionalnih pantomimičara da nadziru poštivanje semaforskog signala. Građani su prihvatili program do te mjere da je još 400 osoba prošlo kroz stručnu umjetničku obuku i postalo pantomimičarima. Kada je ideja prvi put obznanjena, novinari su željeli znati hoće li pantomimičari moći naplaćivati kazne, a ako ne – kako to uopće može funkcionirati. To je bilo upravo ono što je Mockus želio ispitati: kako se može odgojno utjecati na ljude bez straha od kazne? Kada bi vozači parkirali automobile na pločnicima ne poštujući pješački prostor, pantomimičari bi im prišli i prekorili ih pokazujući im žute ili crvene kartone kao u nogometu. Posramivši se, vozači bi počeli poštivati druge. Crveni i žuti kartoni ubrzo su postali sredstvo kojim su se ljudi općenito koristili kako bi reagirali na neki pogrešan postupak.

Čini se da je Mockus shvaćao ono što je Chantal Mouffe opisala kao središnju ulogu koju emocije i strasti imaju u stvaranju kolektivnog političkog identiteta. Vjerovao je da bi današnja politička strategija ljevice, umjesto da stavlja interese i razum ispred osjećaja i strasti, trebala ugraditi i te neopipljive, afektivne čimbenike.

U situaciji u kojoj uobičajeni način provođenja politike podbaci, zajedno sa zakonom kao regulacijskim aparatom, treba potražiti druge poticaje. Upravo tu mogu se mobilizirati kvalitete koje su specifične za umjetnost, kao što su ranije spomenuti ludizam, performativnost i proizvodnja simboličkog suviška.

Neki su Mockusovu politiku smatrali ljevičarskim populizmom, drugi šalom na račun vodstva; neki su ga smatrali dobrohotnim i naivnim političarom, drugi pak samozvanim moralnim autoritetom. Međutim, njegov način kuriranja grada sastojao se u onome što se od umjetnosti često očekuje: u rekontekstualizaciji i razumijevanju individualnih i zajedničkih interesa, u tome da građani shvate sustav kojega su dio i da preuzmu odgovornost.

Štoviše, strategija kojom se poslužio kako bi to postigao i sama je specifična za umjetnost. Suvremena umjetnost ne bavi se nužno samo stvaranjem umjetničkih predmeta, nego i stvaranjem situacija u kojima može doći do interakcije među građanima i interakcije oko političkih pitanja, koja se na taj način razumiju i analiziraju. Budući da je Mockus potjecao iz pedagoške struke, koristio je umjetnost i politiku ilustracije i reprezentacije kako bi potaknuo distribuciju znanja. A sprega znanja s jedne strane te humora i vedrine s druge dala je ljudima mogućnost i otvorenost da potaknu i prihvate promjenu.

U brojnim intervjuima i također kao sudionik 7. Berlinskog bijenala Mockus je izjavio: “Općenito postoje dva pristupa: ili se umjetnost proizvodi radi umjetnosti, što je često bio slučaj u razvijenom kapitalizmu, ili se pak smatra povlaštenim jezikom društvene promjene. Ja vjerujem da možete zadržati elitističku koncepciju umjetnosti i istodobno se upustiti u društveni eksperiment. Želio bih zadržati ambicije umjetnosti i učiniti ih javnima.” Mockus je također radio na privilegiranju pedagogije i distribucije znanja, pridajući im simboličku vrijednost umjetnosti: “Čudno je što društvo, kako se čini, cijeni umjetnost daleko više od pedagogije. Pogledate li sav trud koji se ulaže na akademskom polju, ubrzo ćete primijetiti da je pedagogija nekakva bezoblična i nedovoljno cijenjena zona, dok se umjetnost nalazi na drugom kraju spektra. Obje discipline imaju zadovoljstvo razumijevati, podučavati i razvijati nova značenja i mogućnosti. Čak i ako ste istaknuti, iskreni i lucidni u pedagogiji, još uvijek će vas cijeniti manje nego da ste umjetnik.”

Nakon završetka drugog gradonačelničkog mandata Mockus se nastavio aktivno baviti politikom te se 2010. odlučio kandidirati za predsjednika, i to samo četiri mjeseca prije izbora. U jednom trenutku popularnost mu je rasla i imao je dobre izglede. Međutim, tada je postao veoma neortodoksan u svojim simboličkim metodama, gotovo na granici samoubojstva, ističući kako nam u demokraciji nije potreban lik vođe i vizualizirajući njezin karakter jednakosti i holističnosti. U televizijskoj emisiji tijekom predsjedničke kampanje zamolili su ga da sjedne u velik drveni stolac. Odbio je i na taj način ostavio “prazan prijestol”, iskazujući time svoju želju da stolac vođe ostane prazan, pokazujući da je izvršna vlast ustvari u našim rukama, samo ako to želimo. Također je javno zatražio od svoga protivnika da mu vodi kampanju: “Predložio sam mu sljedeće: ja ću voditi Vašu kampanju, a Vi moju, pa ćemo svi na neki način biti na dobitku.”2 Plakati Mockusove kampanje prikazivali su obojicu kandidata kako bi ilustrirali politički spektar: “Najbolji prijatelj mi je rekao: Antanas, ovo je odviše makijavelističko. Ja sam mislio suprotno. Bila je to komunikacijska strategija. Ljudi su morali na uravnotežen način doznati za prijedloge.”3 Ali društvo za to nije bilo spremno: takvo političko ponašanje predstavilo ga je kao odviše slabog i zbrkanog, a tome se pridružila i dijagnoza Parkinsonove bolesti.

Mockus je ustvari jedan u dugom nizu političkih izvođača u kolumbijskoj politici. Taj je niz krenuo od vođe Liberalne stranke Jorgea Eliécera Gaitána Ayale, koji je ubijen 1948. godine. On je organizirao Marš tišine, okupivši velik broj ljudi u povorku koja je šutke hodala ulicama Bogote. Kada su se okupili na najvećem gradskom trgu, njegovi politički protivnici očekivali su da će održati velik govor ili izjaviti nešto poput: “Ubijmo oligarhe koji upravljaju ovom zemljom.” Međutim, on nije rekao ništa i ljudi su se razišli kućama u tišini. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća jedna je gerilska skupina po imenu “Pokret 19. travnja” ili “M-19” također koristila simbole kao oružje. Jedan od njezinih prvih političkih nastupa sastojao se u krađi Bolívarova mača iz Nacionalnog muzeja, nakon čega su održali govor u kojemu su opravdali svoj postupak koji je zvučao poput nekog avangardnog manifesta. Tvrdili su kako su predmeti u muzejima mrtvi i kako ukradeni mač treba vratiti javnosti kako bi postao aktivnim simbolom trajne političke borbe u Latinskoj Americi. Lucas Ospina, kolumbijski umjetnik i politički komentator, smatra da je Mockus ostavio iza sebe ponešto nostalgije za svojom politikom, ali njegova politička praksa, nažalost, gubi utjecajnost. Njegova osobnost bila je važna, kao i njegovo izvorno litavsko ime i njegovo imigrantsko podrijetlo. On je gringo, stranac koji je oduvijek živio i živjet će kao Kolumbijac. Mogli bismo ga usporediti s umjetnikom, strancem koji je došao izdaleka kako bi promijenio život lokalnih ljudi, osobom koja je smještena u kontekst, ali mu ne pripada u potpunosti. Važno je sagledati fenomen Mockusa u kontekstu zemlje kao što je Kolumbija, koja je dugi niz godina bila zatvorena za imigrante – tijekom Drugog svjetskog rata i nakon njega.

Danas Mockus razvija metodu “Coprovisionarios”, stratešku metodologiju koja se zasniva na njegovim akcijama. Koristi je kao instrumentarij u savjetovanju s drugim gradovima Južne Amerike i čak Europe o njihovim specifičnim problemima. Jedan od gradova s kojima se savjetovao bio je Stuttgart, u vezi s debatom na temu Stuttgart 21, o razvojnom projektu željeznice i urbanizma koji je izazvao brojne prosvjede. Vjerojatno je ono što bi gradska vijeća mogla naučiti iz ‘promjene u Bogoti’ shvaćanje politike koje uključuje umjetnost, i to umjetnost koja nadilazi puko dekorativnu i kapitalističku funkciju i lišena je svoje autonomne zone sigurnosti. Za Mockusa umjetnici nikada nisu bili zagonetka ili Leistungsschau, dekoracija, turistička atrakcija ili dobro društvo u salonima Europske zajednice ili čak Vatikana. On je umjetnike smatrao partnerima u projektima gdje inovativne ideje rezultiraju djelovanjem, u procesu organizacije društva, u pretvaranju igre osobnih interesa u strastveno političko djelovanje.

Ulomak iz razgovora s Antanasom Mockusom u okviru maratonske manifestacije "Truth is concrete" na festivalu steirischer herbst.

Isto.

Isto.

Published 4 July 2014
Original in English
Translated by Marina Miladinov
First published by Frakcija 66-67 (2013) (Croatian and English version)

Contributed by Frakcija © Joanna Warsza / Frakcija / Eurozine

PDF/PRINT

Read in: EN / HR

Published in

Newsletter

Subscribe to know what’s worth thinking about.

Discussion