Razglednice s juga

Sjedimo suprug i ja na paškoj plaži Šimuni. Sezona još nije počela. Obala je skoro posve prazna. Pokušavam ne misliti ni na što, no uzalud. Malo dalje od nas, mjesto je zauzela preplanula žena s dvoje male djece predškolskog uzrasta. Povela je i svoju mamu. Muž je, pretpostavljam, ostao doma. Ogoljene, ljude na moru vrlo je lako klasno razvrstati. Kad si polugol, ostaju samo maniri, a vladanje ove žene kaže da ni mrtva na plaži ne bi izvadila Argetu. Ona je preplanula, ali njezina djeca na sebi imaju tri sloja najjačeg SPF-a i obučena su od glave do pete. Nose male kačkete. Sunce im ne može ni primirisati.

Osjećam blagu iritaciju, ali pošto živim u Zagrebu, navikla sam. Tako barem mislim sve dok najmlađe dijete ne krene neutješno plakati jer je mama nekud otišla. Baka ne može ništa. Vidi se da najradije ne bi bila tu. Djetetova majka se vraća. Klekne i potomka čvrsto hvata u zagrljaj. Počinje ga ljuljati. Par slovenačkih turista, suprug i ja jedina smo joj publika, ali žena svejedno inzistira na melodrami. Djetetu stotinu puta glasno ponavlja, daveći ga: Nikad te neću ostaviti. Nikada! Nikada! Okrećem se da vidim jesu li kamere HRT-a negdje u blizini, ali nisu. Žena ljulja dijete kao krpenu lutku. Mizanscena su joj dalmatinski šljunak i konobarica u pozadini. U trenutku kad biste očekivali da na binu padne veliki crveni zastor, umjesto njega pada rampa trajekta Lastovo, teška deset tona, i to na trojicu Jadrolinijinih pomoraca u Malom Lošinju. Poginu sva trojica. End scene.

“Ružna stvar, to ste vi kad postanete turista”, piše Jamaica Kincaid u Malom mjestu (FMK, 2018), “ružna, prazna stvar, glupa stvar, komad đubreta koji zastaje tu i tamo kako bi bacio pogled na ovo i okusio ono, i nikad vam neće pasti na pamet da ljudi koji naseljavaju ovo mjesto na kojem ste se vi zaustavili, ne mogu da vas podnesu”. Kincaid u svom eseju tvrdi da je svaki čovjek potencijalni turist, ali da su neki ljudi suviše siromašni da bi to postali. Autorica piše o Karibima, ali sve što kaže odnosi se i na plavi Jadran. Turizam je ipak univerzalno zlo.

Za hrvatske prilike moramo, doduše, revidirati pojam turiste, moramo ga proširiti. Nije dovoljno ostati na razlici između domaćeg i stranog gosta, kako su nas mediji naučili da razmišljamo. Jasno je, na primjer, da je žena koju sam spomenula – turistkinja. Suprug i ja također smo turisti na Jadranu. No i šefa Jadrolinije, HDZ-ovca Davida Soptu, lako možemo prepoznati kao “komad đubreta koji zastaje tu i tamo”. Nisu li upravo domaći šefovi koji uništavaju brodogradnju, devastiraju obalu i šume – najomraženija vrsta fureštije? Nakon što unište jednu lokaciju, firma ih premješta drugdje, da nastave nesmetano raditi kvara. Nikad ne priznaju odgovornost. Nikad ne snose posljedice. Oni su, baš poput turista – invazivna vrsta.

Lako bismo mogli napisati čitav roman o pošasti naoružanih i bahatih talijanskih turista koji u Hrvatsku dolaze zbog krivolova, ali zašto se ne bismo bavili i Josipom Rimac, školskim primjerom privilegirane turistkinje koja ne mari za obalu? Poznata HDZ-ovka u svojoj političkoj karijeri više je brinula za dobar provod i jedrenje, nego za dobrobit Hrvatske. Svi političari i političarke koji su u Hrvatskoj tek u prolazu (Grabar Kitarović, Sanader, Šuica) ružna su, prazna stvar, glupa stvar, komad đubreta, kako bi to Jamaica Kincaid sažeto rekla.

Komad đubreta najlakše prepoznajemo po tome što hrvatsku obalu uopće ne može zamisliti bez sprege masovnog turizma i građevinskog kriminala. Obalu koristi da zaradi, a Zagreb da pare opere. Stoga kad vidim bijesan auto splitskih registracija u Zagrebu (a taj je prizor sve češći), osoba za volanom ogoljena je kao na FKK plaži: točno se vidi da auto vozi hohštapler koji je u Dalmaciji, isto kao i u Zagrebu – furešt. Katamarani i trajekti lutaju oko jadranskih otoka poput stare željezarije, a šefovi kupuju i voze ganc nova auta. Obitelji im ljetuju po tri mjeseca u vrhunski adaptiranim i privatiziranim hotelima i vilama, a javna infrastruktura propada. I dok se bogatuni tako vozikaju po Zagrebu i trguju nekretninama, na jugu svaki suhozid malo po malo postaje armirani beton, a užasna građevinska buka tuče nas sve odreda po glavi, kao malj. Lokalno đubre za eure postaje stranac, a onda drugim strancima prodaje ćaćovinu da može sjesti za bolji volan i odjezditi dalje, možda baš za Bruxelles. Nije se metar kvadratni u Splitu sam od sebe popeo na 8500 eura. Zna se! Da bi podigli cijenu kvadrata, đubrad su pustila rampu da padne.

Nakon nesreće u kojoj su smrtno stradala trojica pomoraca, problemi s Jadrolinijom samo su se nastavili (bez dodatnih ljudskih žrtava, na svu sreću). Svaki sljedeći incident vraćao me na turističke izjave Davida Sopte, koji je naravno ostao na čelu Jadrolinije, kako mu je žao što je smrt pomoraca “jednostavno malo zasjenila” dobre rezultate aka nabavku pet katamarana, te da se treba koncentrirati na sezonu “jer to je glavna misija ove firme”. Jezik koji HDZ-ovac koristi posve je dehumanizirajući. Tri ljudska života postaju drugorazredna tema u odnosu na pet novih plovila. U hijerarhiji firme, prvenstvo nad radnicima imaju rezultati, misija i sezona. Profit je vredniji od ljudskog života, poručuje nam stranački kadar.

Sezona je u međuvremenu postala šlagvort za pljačku, ali ne onu na koju svi pomislite kad se spomene jadranska obala. Zaboravite na fotografije skandalozno visokih računa za kavu i jelo, koje nam hrvatski mediji ljeti prodaju kao vijesti. Turizam je organizirana pljačka hrvatskog primorja. O toj pljački govorim. Ali da bi pisali o udruženom kriminalnom pothvatu zvanom sezona, novinari ne bi trebali ispijati kave na Stradunu, već bi se nekom dobro morali napiti krvi u Zagrebu. No kako samo sirotinja u sezoni ostaje kući da tužno razmišlja o životu, svi drugi jedva čekaju postati veseli turisti, uključujući intelektualce i novinare lijeve provenijencije. Čitav Zagreb svoje političko i kulturno djelovanje ljeti ostavlja doma da bi lješkario na plaži, a teško je sa šugamana kritički pisati o turizmu. Treba, dakle, iskoristiti zimu, kad smo svi jednako u depresiji, da se obračunamo s masovnim turizmom od kojeg se nikad nitko nije odmorio.

Čim prestanemo pojam turizma uzimati zdravo za gotovo, kao pozitivnu stvar, odjednom postaje jasno da Dalmacija nije raj koji kvare neljubazni konobari i loša restoranska ponuda, već pakao u režiji lokalnih političara i investitora koji ljude svode isključivo na ugostiteljske uloge konobara, pomoraca i kuhara. Osobno, bila bih najosornija konobarica u čitavoj Dalmaciji da mi je konobarenje jedina opcija da zaradim kruh! Uostalom, to što je netko rođen na jugu, ne znači odmah da je stvoren za uslužne djelatnosti. Pogledajte samo otočane! Ponekad mislim da su otočani jedini ljudi u Hrvatskoj koji su veći mizantropi od mene. Kontinentalci olako zaboravljaju na sipino crnilo u dalmatinskoj duši jer stvarna, melankolična slika juga ne odgovara banalnim razglednicama koje nam svake godine pod nos gura zagrebačko medijsko žutilo. U štampi Dalmatinci nikad nisu potlačeni, već su uvijek redikuli i gramzivi primitivci, topovsko meso HDZ-a. I što je najgore, Dalmacija sama počinje živjeti tu laž. Spremno je prihvaća. A onda se ta ružna slika obale reflektira i na Zagreb koji također postaje oduran.

“Pokušao otrovati dijete otrovom za glodavce kod Trogira. Uhićen je”, glasi nedavna vijest iz Dalmacije. Svaka vijest koju otvorim prikazuje jug Hrvatske kao bal budala. Povjesničar umjetnosti i konzervator Cvito Fisković ovako je pisao o Trogiru prije više od 60 godina: “Malarija i bijeda su nestale, klasne razlike između plemstva i puka izumriješe, zvona su sve tiša, staro narječje sustaje, ali su ljeti na pličacima mladenačke igre bučne, a zimi pod gredama starih prizemlja u mirisu pečene ribe razgovori najmlađih su sve prisniji, pothvati sve smioniji, ljubavi sve čulnije”. Mnogo toga se u međuvremenu promijenilo. Malarija je možda nestala, ali bijeda se vraća. Klasne razlike također. Dalmatinci se ljeti nemaju kad zabavljati u plićacima jer su turizmom upregnuti u hrvatski proračun. Zima u Trogiru? Nema zime u Trogiru jer Trogir kao i ostatak Dalmacije zimi ne postoji. Osim, naravno, ako netko ne ide ubiti dijete mišomorom.

Pljačka jadranske obale odvija se neprestano već desetljećima, i nije započela s Hrvatskom demokratskom zajednicom, iako se čini da je upravo ta stranka glavni izvođač svih sumnjivih građevinskih radova danas. U svom tekstu Za urbanističku cjelinu Korčule (1955), u kojem se zalaže za obnovu starih korčulanskih kuća, Fisković upozorava da se “ne treba spoticati na sitne koristi koje pojedinci ‘uživaju’ u ovoj zapuštenosti”. No on u tom trenutku lako može apelirati na splitski Urbanistički ured i Konzervatorski zavod Dalmacije da zaštite javni interes. Nažalost, kad vrijeme premotamo 70 godina unaprijed, završimo s bijelim PVC prozorima na Kliškoj tvrđavi, koji bi ostali montirani na baštinu iz stoljeća petog, da se ljudi pojedinačno nisu pobunili i napali HDZ-ovog gradonačelnika Jakova Vetmu da ih makne. Da je izvođačima radova imalo stalo do Klisa, ne bi im palo na pamet da koriste plastičnu stolariju, ali sitne turističke koristi razgrađuju Hrvatsku kamen po kamen. Urbanističkog planiranja koje bi te interese držalo pod kontrolom – više nema. Sad imamo HDZ i Ministarstvo turizma da se pobrinu za “obnovu”.

Suprug i ja zadnjih nekoliko godina ljetujemo u Pagu kod barba Tonija i tete Ruže. Od njih vrlo jeftino iznajmimo malu sobu s kupaonom, bez kuhinje. Uvijek ljetujemo izvan sezone zbog nižih cijena, da izbjegnemo vrućine, ali i zbog ptica. Pag naime ima divne ornitološke rezervate – Veliko, Malo i Kolansko blato u kojima možete promatrati vrste kojih na kontinentu nema. No zadnji put kad smo otišli na jednu od uobičajenih ptičarskih lokacija blizu Kolana, dočekalo nas je gradilište: netko je uz samu obalu krenuo dizati ekskluzivno vikend-naselje. A kad idete dalje, prema Lunu, koji ima prekrasne i vrlo stare masline, prolazite kroz Novalju potpuno deformiranu novogradnjom. Ne znam kako bih uopće mogla opisati dojam koji taj kulturocid ostavlja u minimalističkom krajoliku Paga. Ima nešto jezivo u tome kad dvogledom tražite blistave ibise i morske kulike, a ugledate beton i izgorjele turističke guzice.

Naslov vijesti koju sam pročitala na portalu morski.hr, govori sve: “Grad Novalja sadnju maslina od 45 eura, plaća 1186 eura po komadu? HDZ-ov gradonačelnik pojašnjava (…)”. No trebaju li nam stvarno više ikakva objašnjenja? Mislim da su stvari, sad kad nam sezonsko sunce ne prži mozak, i više nego jasne. Par maslina ne može sakriti HDZ-ove “dobre rezultate”. Ni u Novalji, niti bilo gdje drugdje.

Problem devastacije ne odnosi se, naravno, samo na Dalmaciju. Prije više od četrdeset godina Srebrenka Iveković-Marinović i Berislav Valušek upozoravali su na sustavno uništavanje Opatije. U novinskom tekstu Turistička kraljica i patuljci iz kulture (Danas, 18. 5. 1982.) iznijeli su niz problema koji hrvatsku obalu muče i dan-danas. Autorski dvojac objašnjava Jugoslavenima da su arhitektura i zelenilo osnovne karakteristike Opatije po kojima se ona razlikuje od ostalih destinacija, te da su upravo to zelenilo i ta prepoznatljiva arhitektura postali “metom strijelaca s mišlju kratkog dometa”. Po njima se devastacija okoliša može samo kratkoročno isplatiti. Na koncu će sva ta silna rušenja i adaptacije značiti nestanak opatijske originalnosti, što se naravno obistinilo. U tekstu oštro napadaju hotel Admiral koji umjesto galerijskog prostora u tom trenutku ima tri salona za televiziju: “Taj hotel je i kao arhitektura dobar primjer razine svijesti moćnika”. Admiral se po njima teško uklapao u okolinu, a simbolizirao je nove neprimjerene gradnje i nadogradnje koje “gotovo listom polako, ali sigurno razaraju tkivo historijskog jedinstva opatijskih vila, palača i hotela”.

Vrijedi primijetiti da su oni, koji su se još za vrijeme Jugoslavije borili protiv devastacije obale i divlje gradnje, mahom bili povjesničari umjetnosti i konzervatori, dakle ljudi koji odlično znaju o čemu govore. Nasuprot njima imamo takozvane “patuljke iz kulture”, koji pogoduju investitorima i miču kulturna znamenja (poput natpisa “Maraska” u Zadru), da bi priobalni gradovi izgledali što sterilnije i impersonalnije. Tim komadima đubreta kriminal služi da se “kulturno” distanciraju od siromaha. Jasno je da, u slučaju Hrvatske, turizam produbljuje klasne razlike i promovira segregaciju građana koji si ne mogu priuštiti odlazak na odmor, odnosno nadogradnju. Istovremeno, kako se njegova životna sredina sve više pretvara u grdu i ekskluzivnu turističku destinaciju, tako se izbor lokalnog stanovništva sve više sužava. Mogu birati da ostanu siromašni, ili da postanu dio firme. Mislim da taj izbor između dva zla odlično objašnjava popularnost HDZ-a u Dalmaciji.

Jug Hrvatske nije, međutim, devastiran samo građevinski. Uništen je i kulturno. “Patuljci iz kulture” koje spominju Valušek i Iveković-Marinović, ne samo da su decenijama neprimjereno gradili, već su tom nakaradnom novogradnjom rušili kulturu u kojoj su ljudi stoljećima kontinuirano odrastali i živjeli. Diskurs o hrvatskom primorju, o Jadranu, o Mediteranu općenito, sveden je na polupismene novinske članke o trovanju djece i Željku Kerumu. Od stvarnog mjesta za život, primorje je zimi postalo groblje praznih nekretnina. Turistička novogradnja raselila je lokalno stanovništvo. Paralelno s bijesnim vozilima, jug se u Zagrebu ukazuje i u vidu kasirki, frizerki i radnika_ca u kulturi. Mnogi s juga bježe u Zagreb da prežive jer turizam melje sve pred sobom, pa tako i normalan život. Istrijani i Dalmatinci prinuđeni su živjeti u glavnom gradu, a onda ta prinuda od Zagreba čini mjesto koje preziru. Ono što je, po meni, dugoročno rješenje ovog problema jesu visoki porezi na nekretnine i, još važnije, decentralizacija Hrvatske. Znamo, nažalost, da visokih poreza na nekretnine neće biti sve dok stranci ne postanu lokalci, odnosno dok ne pokupuju sve što se kupiti i adaptirati može. Kad njihovi glasači prodaju svu ćaćovinu turistima, tek će onda HDZ stvarno udariti namete.

Isto kao i porez na nekretnine, i decentralizacija je postala nužna, ne samo za opstanak Dalmacije, Kvarnera i Istre. Beneficije bi išle u oba smjera jer kao što je Dalmacija, na primjer, mrtva zimi, tako je i Zagreb užasno mjesto za život ljeti. Kad bismo hrvatskom primorju dopustili autonomiju u odnosu na glavni grad, Zagreb bi napokon izgubio titulu dežurnog zlikovca. Grad Zagreb mora, kao prvo, prestati svojatati obalu i raspolagati njome kao da je Velebit samo malo veća Medvednica. To odvajanje bilo bi mu podstrek da osmisli bolje sezonske sadržaje i otvori građanstvu bazene koji svakog ljeta idu na remont i po najgorim vrućinama budu zatvoreni za javnost. Drugo, Hrvatska izgleda drugačije ako je gledate s juga i tu različitu perspektivu treba njegovati i poštovati. “Krajevi su ljudi a ljudi su krajevi”, citira Matoša vodič kroz zagrebačka izletišta iz 1969. godine. Na popisu tih izletišta nema jadranske obale. Nabrojana su samo ona mjesta koja su Zagrebu geografski blizu i kulturološki bliska. Umjesto Kvarnera i Istre, navedene su Slovenija i Slavonija.

No najvažniji razlog zbog kojeg bi se valjalo kolektivno boriti protiv turističkog poriva za Jadranom jesu klimatske promjene. Globalno zatopljenje glavna je točka konvergencije između turizma i građevinskog kriminala, ali mainstream mediji ne pišu rado o tome. Prošle se godine dogodio pomor dagnji u Malostonskom zaljevu. Čini mi se da ta užasna vijest uopće nije odjeknula. Dijelom zato što se visoka temperatura mora uzima u obzir samo kad govorimo o turističkom ugođaju, a dijelom stoga što turisti obično ne vole mušule, već preferiraju mesna jela na kakva su inače navikli. Jug Europe sve je topliji. Požari su sve učestaliji i sve dugotrajniji. Ljudi kojima je stalo upozoravaju na manjak pitke vode u sezoni, pogotovo u onim mjestima čija infrastruktura ne može, objektivno, podnijeti sva ta silna noćenja kojima se pumpa državni proračun. Jadranska obala neizrecivo je blago, ali to blago nije beskrajno. Čine ga prirodni resursi i ljudi koje hrvatsko društvo nemilice troši masovnim turizmom. Znači li to da se trebamo ubuduće posve odreći mora? Naravno da ne!

Naš odnos s Jadranom ne mora nužno biti turistički, da bismo u njemu uživali. “Ležim na toplom pješčanom sprudu sjevernog Jadrana i promatram igru pamučnih oblaka nad Vrbnikom”, piše Gustav Krklec. Krklec na Krku leži i sanjari, kako kaže, “na svjetlucavom, iskričavom srpanjskom pješčanom sagu”, željan samoće koju remeti graja koja ga okružuje, turistička vreva koja “zaobilazi sve društvene konvencije i ustaljene običaje društva”. Iako i Krklec u svom tekstu napisanom za zagrebački Vjesnik 1958. godine, citira skitnicu Matoša: “Putovanje – evo, to je poezija moderne civilizacije”, pisac ne gleda blagonaklono na strane turiste koji upravo otkrivaju Jugoslaviju. Epizodni susret sa strancem iz zapadne Europe, koji Jugoslaviju ignorantski smješta iza željezne zavjese, stavlja nam do znanja da se Krklec ne smatra turistom. On leži na sprudu, ali taj sprud je također dio Jugoslavije. Pisac nije došao na Jadran da se odmori od politike jer jadranska obala nije imaginarna, eskapistička lokacija, a ni lješkarenje bome nije apolitično. Što se u međuvremenu desilo da se naše poimanje juga tako radikalno promijenilo, da smo plavi Jadran toliko iznevjerili? Masovni turizam i građevinski kriminal posrali su se na sve nas. Eto, to nam se desilo. Desila su nam se đubrad, govna i njihova firma.

Jug Hrvatske pun je glazbenih festivala i događaja kojima nitko od lokalnog stanovništva ne može prisustvovati jer su organizirani isključivo za strance. Dubrovnik je postao ekskluzivna destinacija za Amerikance i bogate turiste. Ako im pristup javnim plažama nije doslovno onemogućen ilegalnim betoniranjem i koncesijama, onda su hrvatski građani vrlo često cjenovno izgurani s obale. Nisu, dakle, sve prepreke fizičke. Puno njih spada u sferu kulture, gastronomske na primjer. Ljeti je u Zagrebu jako teško kupiti svježu morsku ribu. Mislila sam da sva riba ostaje Dalmatincima, ali onda sam u razgovoru s njima shvatila da ni njima nije lako dostupna. Korčulanska ljetna škola u organizaciji Praxisa, narodni zborovi na Hvaru, dubrovački seminari o socijalizmu i pitanju klase, na kakvim su se okupljenima obraćali Miko Tripalo i drugi hrvatski filozofi i komunisti, stvar su prošlosti. Kulturna djelatnost Dalmacije svedena je na amatersku proizvodnju suvenira. Umjesto da ljeti kritički čitamo Palmotićevu Gomnaidu (koja nikad nije bila aktualnija), bavimo se doslovnim govnima koja se izlijevaju po plažama!

Na kraju, vratimo se na početak mog teksta, na iritaciju koju sam osjetila gledajući kako mi tuđe prenemaganje kvari vidik. Ponašanje turista vrlo je teatralno, zato što ono, kako je Krklec primijetio, “zaobilazi sve društvene konvencije i ustaljene običaje društva”. Ja sam u onom melodramatičnom, filistarskom zibanju djeteta, u sebičnoj, performativnoj ljubavi majke prepoznala obrazac koji u Hrvatskoj susrećem i u odnosima koji su dnevnopolitički, a ne samo obiteljski. Hrvatska politika ispražnjena je mahom od realnih odnosa i svedena na imaginarno rodoljublje koje ljulja hrvatsku javnost kao da je umiruje i štiti od neprijateljskog svijeta. No pravi, unutarnji neprijatelj kako bi stari jugoslavenski komunisti rekli, jest upravo taj stisak, to zibanje koje nas uljuljkuje u lažni osjećaj sigurnosti. Mislim da je iz mog teksta jasno čiji je taj stranački stisak koji nas davi, koji nam svima radi o glavi. Da bismo mu se oteli, prvo moramo osloboditi Dalmaciju, a onda će ona osloboditi Zagreb. Poslije ćemo lako.