Prezent Perfekt Ili Vrijeme Postsocijalizma

Kako možemo okarakterizirati naše vrijeme – vrijeme nas, stanovnika epicentara kapitalističke restauracije koja se odvija nakon 1989? Prije svega, vrijeme koje nastanjujemo neobično je vrijeme. Godina 1989, teško je to sakriti, otvara neobično poglavlje u povijesti: poglavlje povijesnih neobičnosti. Što je točno to što počinje s 1989? Ako pristupimo pitanju pažljivije, ne možemo a da nas ne zapanji paradoksalna igra vremena s kojom nas povijest ovdje suočava. Svaki početak je težak, kao što je jedan filozof onomad primijetio, ali početak takozvane “postsocijalističke” situacije čini se posebno neuralgičnim. Jer ono što ovdje nalazimo doista je neobičan početak: početak koji se već čini jedan korak iza sebe, početak koji je već jedan korak u prošlosti. Kako počinje postsocijalizam? Teškoće sa postsocijalističkim početkom počinju već na razini imenovanja. Kako i njeno vlastito ime već pokazuje, postsocijalistička situacija nosi bremenit žig povijesti. Žig kraja. Početak postsocijalizma, njegovo historijsko započinjanje, u isti mah predstavlja se kao kraj, kao početak u kraju, i kroz kraj: kraj socijalizma, kraj komunizma. Riječ je o kraju koji bi trebao donijeti oduševljenje: kao kraj navodne katastrofe, kao oslobođenje od patnje i užasa jedne “ubojite iluzije” kojoj je hladnoratovska ideologija pridjenula kriminalizirajuće ime “totalitarizma”. No da li je ova projekcija kraja, ova negativnost, sve što tu nalazimo? Da li je postsocijalizam jednostavno obznanjenje nečega što je završilo, nečega što je prošlo? Jer možemo se također pitati: što je to što počinje u striktnom smislu nakon kraja? Ima li nešto čim se postsocijalizam može dičiti kao vlastitim, izvan jednostavne činjenice negacije onoga što mu prethodi? Ali, zapravo, ima li ovdje i pravog početka? Jer, ako pogledamo još podrobnije, zapazit ćemo da nije samo prošlost ta koja opsjeda početak postsocijalizma. To je također i budućnost. U postsocijalizmu kao da nema kraja početku. Jer ako je već izmješten u prošlost, ako je već iza sebe, postsocijalizam je u isti mah već i ispred sebe, u nekom nerješivom stanju anticipacije, suspenzije. Prije nego što ga možemo primjetiti uobličenog, prije nego što možemo zapaziti njegov vlastiti oblik, historijska bit postsocijalizma već izmiče našem pogledu. Čitava njegova postojanost, naime projicirana je u neko buduće vrijeme, u neko obećanje budućnosti. Društveni znanstvenici vično su demonstrirali ovu činjenicu – ne bez određene neugodnosti – kad su pedantno mjerili vektor post-socijalističke tranzicije, postavljajući pritom znanstvene osnove ideološkim konstrukcijama neoliberalnog kapitalizma.1

Ne više, ne još: postsocijalizam nam se predstavlja kao vremenska karikatura. Kao lebdeće povijesno stanje, zaglavljeno između negacije i anticipacije, između prošlosti i budućnosti. Svim znamo slogane koji ureduju. S jedne strane: “bijeg od komunizma”, urušavanje autoritarnih aparata, kraj stagnirajućih ekonomija. S druge strane, ta neodoljiva želja za “liberalizacijom”, za “privatizacijom”, za “demokracijom”, teleologija ekonomskog rasta i socijalne stabilnosti pod okriljem laissez faire tržišnog modela, ali također, obećanja “Europe”, kao i uključenja u globalne tokove kapitalističke ekonomije.

Ali što možemo reći o postsocijalističkoj sadašnjosti? Kako možemo govoriti o aktualnosti ove historijske situacije? Problem je u tome što postsocijalizam, sam po sebi, u smislu svoje “samosvijesti”, nije u stanju ponuditi pozitivne odgovore na ovo pitanje. Čim je se upita o njezinoj sadašnjosti, o aktualnosti njezinih uvjeta, postsocijalistička svijest počinje igrati beskonačnu igru izmještanja, neprestano premještajući pitanje naprijed i nazad, neprestano upozoravajući ili na ono što više nije, na njezin pretpostavljeni raskid s prošlošću, ili na ono što će tek biti, na ono što ona još nije. Ovo vremensko izmicanje otkriva nam važan element historijske situacije s kojom se suočavamo: njezinu nesvjesnost. Između ideoloških obećanja budućnosti i traumatičnih susreta s prošlošću, ništa manje ideoloških, postsocijalizam je stanje obilježeno potpunom nespoznatljivošću svoje sadašnjosti.

Međutim, upravo je ta sadašnjost ono što nam se obraća i čini to na uznemirujuć način. Jer to je sadašnjost razaranja, propasti i poniženja, sadašnjost dramatičnih izobličenja proturječja. Jedna od centralnih teza Komunističkog manifesta – da je država tek nositelj političke moći kapitala – zadobiva posebnu živost u situaciji gdje procesi “tranzicije” naočigled prikazuju državu kao osnovni instrument primitivne akumulacije kapitala, gdje se različite postsocijalističke vlade razmeću koja će brže-bolje, pod imenima “denacionalizacije” ili “privatizacije”, rasprodati čitav proizvodni kapacitet svojih društava, kao da je utrka za profitom jedini sastojak društvene veze, kao da bogaćenje male manjine predstavlja jedinu mislivu koncepciju Dobra. Postsocijalizam raste na onome što je Badiou nazvao trenutkom “priznanja”: “Organska veza između privatnog vlasništva sredstava za proizvodnju, dakle, strukturalne i radikalne nejednakosti i “demokracije” najednom nije više tema polemike o društvu, već vladavina konsenzusa”.2

U općoj nesigurnosti u koju je kapitalistička restauracija bacila postsocijalistička društva, postoji barem jedna stabilna točka, ubrzano rasipanje svih društvenih i političkih manifestacija jednakosti. Kako je nedavno primjetio jedan komentator, ako ostanemo pri puko statističkim brojevima, empirijski podaci sakupljeni uzduž postsocijalističkog prostora, pokazuju dva stabilna parametra: povećanje siromaštva i porast nejednakosti.3 Usred kaosa restauracije, jedina je tako opipljiva točka ona razornog osiromašenja, koja gura većinu populacija na margine društvene egzistencije, istovremeno zacrtavajući nepremostiv jaz između bogatstva i siromaštva. Drama ovog procesa pogoršana je hitrim postupkom, rastakanjem ukupnosti onoga što su borbe za jednakost, koje su u prošlom stoljeću vodile radne mase, znale upisati u institucije, kao i sa općom vazalizacijom ovih zemalja naspram globalnih centara ekonomske i političke moći. Takve su neposredne “cijene” nametanja kapitalističkih proizvodnih odnosa, modela slobodnog tržišta i njegove “šok terapije”, u situacije koje su nekad bile određene, više od pola stoljeća, duhom egalitarističke političke strasti.

Kako bi obojala tmurnu sliku ovih procesa, postsocijalistička ideologija mora posuđivati od religije. Ideologija ovdje uistinu djeluje kao siromahova eshatologija: uhvaćena između projiciranih užasa prošlosti i sjajnih obećanja budućnosti, sadašnjost, ili realna egzistencija, po sebi je ništavna. Njezina vrijednost mjeri se samo u odnosu na iščekivanje obećanog cilja, neizbježnog došašća “slobode”, svojstvenog liberalnoj demokraciji, i “napretka” koji omogućava razvoj kapitalističkog tržišta. Zato nam je i izdržati muke ovog svijeta, prihvatiti sadašnjost takvu kakva jest, čak i ako ona predstavlja patnju, čak i ako uključuje golu redukciju ljudskog subjekta na animalnost kapitalističkog izrabljivanja, jer takva patnja nije ništa u usporedbi s iskupljenjem očekivane budućnosti. Pod obećanjem liberalnokapitalističke utopije, postojeće stanje stvari dobiva sjajan blagoslov, dok svi mehanizami isključenja, dominacije i eksploatacije koji određuju ovo postojanje bivaju zamračeni.

Zaustavimo se na trenutak na ovim mračnjačkim procedurama. Jer ovaj nam se opskurantizam postsocijalističke situacije zapravo prikazuje u dvostrukoj strukturi. Ako dimenzija “nesvjesnog” – raskidanje veze između mišljenja i sadašnjosti, u smislu prevencije bilo kakvog kritičkog zahvaćanja aktualnosti situacije – predstavlja ono što možemo nazvati objektivnim opskurantizmom postsocijalističkog stanja,4 postoji također i subjektivna dimenzija ovog zamagljenja, specifični subjektivni opskurantizam upisan u postsocijalističku situaciju. Pored toga što je sadašnjost odnosno njezina aktualnost ideološki zamračena, pored zamračivanja točaka isključivanja i mehanizama proturječnosti, ukratko, sistemskog nasilja, postoji i dodatni subjektivni višak ovoj operaciji. Ovaj višak tiče se naše vlastite subjektivne dispozicije spram povijesti, našeg odnosa – kroz naše misli, htijenja, odluke i djela – prema stvaranju povijesti. Svijest povijesti koju njeguje postsocijalizam savršeno pada pod Mallarméovu presudu: “Un présent fait défaut”. To da nam “nedostaje sadašnjosti” znači, upravo u smislu u kome Badiou tumači ovu frazu, da smo izgubili naše subjektivne dispozicije za gospodarenje poviješću – a izgubili smo ih upravo gubeći koncepciju sadašnjosti kao praktikabilnosti projekta radikalne promjene u ovdje i sada.5 Trenutak bez sadašnjosti trenutak je u kome se naše vlastito zahvaćanje povijesti, naš odnos prema historijskom vremenu i historijskoj promjeni, čini potpuno odvojenim od kreativne i prelomljujuće strasti za sadašnjošću, odvojenim od subjektivne sposobnosti nepristajanja s uredovnim tokom stvari, stvaranja mogućnosti koje se, strogo govoreći, čine nemogućima unutar same logike situacije. Bezsadašnja vremena ona su vremena koja su ispražnjena od svake ideje radikalne promjene, vremena u kojima se kvalitativna transformacija naših društvenih uvjeta doima ne samo nevjerojatnom već i nemogućom: kao luda utopija.

Postsocijalizam je pritom uistinu privilegirano povijesno mjesto: mjesto gdje intimna subjektivna veza sa sadašnjošću, upisana u revolucionarnu i emancipatornu politiku, koja je orijentirala komunističke i socijalističke projekte, biva zamijenjena, prvenstveno, silnim afinitetom za prošlošću. Posvjedočimo ekscesivnoj fascinaciji postsocijalističke svijesti sa devetnaestostoljetnim nacionalizmima i sa svim indetitarnim ideologijama koje su pratile ovu historijsku doktrinu politike.6 Kao da je postsocijalizam, evocirajući “izvjesnost” i jednostavnost nacionalističkih imaginarija, konačno uspio skinuti kletvu Alexisa de Tocquevillea, koji je, prateći nezaustavljiv razvoj “demokracije u Americi”, lamentirao o činjenici da je “prošlost prestala bacati svoju svjetlost na budućnost, dok čovjekov um luta u mraku”.7 No, Tocqueville griješi: ono što je opskurno mračno upravo je to veleprodajno upijanje sadašnjosti u prošlosti, ova specifična temporalnost prezent perfekta, anakronističke sadašnjosti koju postsocijalizam ustanovljuje. Umjesto živućeg odnosa sa sadašnjošću, jedina orijentacija nam postsocijalizam ovdje nudi umrtvljujuće je ponavljanje tradicije, neprestano prizivanje mrtve prošlosti koja funkcionira samo kao očuvanje: koja nam uzastopno potvrđuje i uvjerava nas u u naš pretpostavljeni kolektivni identitet s nama samima. Neće nas tako ni iznenaditi da je vrhunac subjektivnog odnosa sa poviješću koji ovdje otkrivamo zapravo vrsta komemoracije: veličanje povijesnih figura iskopanih s mračnih stranica nacionalne povijesti, oživljavanje srednjovjekovnih mitologija, paradiranje kostiju mučenika i despota. Komemoracija obdaruje zajednicu izvjesnošću njezine posebnosti, ali ona također služi i kao zataškivač nerazumnog nasilja i destrukcije izvan njenih granica. Tradicija uvijek djeluje dvojno, kao stup identiteta i kao nametanje nepremostive mu granice: zbog toga ona može s lakoćom legitimirati nasilno isključenje onih koji ne uživaju jednak odnos s poviješću, onih čije simboličko strukturiranje kolektivnog užitka proizlazi iz drugi odlika posebnosti.

Ali ako primjećujemo da opskurnost postsocijalističke povijesne svijesti izniče iz uranjanja sadašnjosti u prošlost, njezina druga strana implicira specifično sparivanje sadašnjosti s budućnošću. Drugi modalitet prezent perfekta koji postsocijalizam ustanovljuje implicira opskurantističku sliku same povijesne promjene. Ovdje se više ne radi o mirenju s mrtvima u vječnom otkrivanju tradicije, već o oslikavanju strukutra živućeg, parametara postojeće situacije, kao jedinog mogućeg i poželjnog svijeta. S obzirom na neminovnost naše situacije, budući da smo već postigli “kraj povijesti”, vrijeme je da pristupimo našem historijskom postajanju, transformaciji naših svjetovnih stvari, pod beskonačnim zadatkom perfekcije. Drugim riječima, jedina stvar koju treba činiti, jeste da težiti k savršenstvu postojećeg; jedino pitanje je kako baratati svijetom danih mogućnosti: mogućnosti koje su unaprijed strukturirane od postojećeg spoja liberalne demokracije i kapitalizma. Promjena je tako stvar postupnih modifikacija koje su normirane i upravljane formom koja je već otkrivena, historijskim ciljem koji smo već postigli – takva je mudrost čitanja Hegela od strane ograničenih umova. No međutim, ono što je ovdje najvažnije upravo je specifično pozicioniranje subjekta u odnosu na povijest. Jer, uhvaćena u modalnost perfekcije, promjena se čini u potpunosti odvojenom od kolektivnih odluka, od naših subjektivnih invencija i eksperimentiranja, i reduciranom na vladavinu ono što se predstavlja pod objektivnim zakonima. Zasigurno, sve se mijenja, svijet je zujajuća sadašnjost stvari u pokretu, robâ koje mame naš užitak na nove načine, tehnoloških invencija koje transformiraju same parametre našeg biološkog bitka – no ovakva promjena uvijek ostaje pitanje apstraktnih procesa: na kraju krajeva, radi se o implementaciji ritmova kapitalističkog tržišta i razvijanju institucija koje reguliraju natjecanje ljudskih grupa. Nalazeći se pod ovim distanciranim determinacijama, promjena je stvar tehnokratskog uplitanja, a ne naših kolektivnih subjektivnih činova. Drugim riječima, postsocijalistička svijest odvaja naš osjećaj bivanja u povijesti od subjektivnog intenziteta sadašnjosti, kako bi ga predala radikalnoj desubjektivizaciji: administrativnom rukovođenju nastranih učinaka tržišta, parlamentarnom ublažavanju razornih ciklusa kapitalističke proizvodnje i prometa. Radi se o onome što Ranciere naziva logikom konsenzusa: “Konsenzus zna jedino: stvarne dijelove zajednice, probleme oko redistribucije moći i bogatstva između ovih dijelova, kalkulacije stručnjaka oko mogućih formi redistribucije, i pregovore između predstavnika ovih raznih dijelova”.8 Ono što je izgubljeno u konsenzualnom vladanju sadašnjošću upravo je konfliktna priroda našeg kolektivnog života, tenzija u sadašnjosti između njezinog bivanja i njenog nepredvidivog nastajanja. Zbog toga se kao jedini subjektivni stav spram historijske promjene nameće stav konformizma: kako se što bolje uskladiti s ritmom kapitalističke proizvodnje, kako se prilagoditi neizvjesnostima spekulativne igre tržišta, kako bolje organizirati naše želje za kratkotrajnim robnim objektima pod zaštitom vlasničkih zakona.

No, što je s politikom i njezinim odnosom s poviješću? Druga strana perfekcije, treba primijetiti, implicira nametanje osebujne temporalnosti politici samoj, temporalnosti konačnosti i dovršenosti. Politika je razdvojena od eksperimentalnog registra kako bi u cijelosti bila svedena na pitanje res finita, na ostvarenu činjenicu – čiji je smisao uvijek čuvanje res privatae. U registru prezent perfekta, ciljevi politike uvijek su bezuvjetno u službi utemeljenja cjeline koja je zatvorena nad sobom, i očuvanja njenih regulativnih varijacija. Postsocijalizam uklanja politiku iz sadašnjosti i njezine beskonačnosti, odavaja je od sposobnosti egalitarnih impulsa da probiju rupu u egzistenciji, i to sve da bi je postavio pod ideal konačne i završene cjeline – jer politika doseže svoju pravu normativnu dimenziju jedino kao zatvoreni totalitet, njezina univerzalnost može biti samo ona formalnog poretka. U paradigmatskom priručniku postsocijalističke političke filozofije Raymond Aron prikazuje suštinu politike i demokracije kao “organizaciju miroljubive konkurencije u pogledu izvršavanja moći”.9 Politika je tako pobrkana s državom i njezinom formalnom jezgrom: pravnom regulacijom. Na kraju, jedina norma kojom postsocijalistička ideologija želi mjeriti politiku norma je funkcionalnosti: norma mehaničkog funkcioniranja, koja politički život kroji kao mašinu administracije dijelova zajednice i cirkulacije dobara. Takva mašina, poput svih mašina, trebala funkcionirati savršeno poput časovnika. Njezino je vrijeme vrijeme univerzalne mjere, gdje svi dijelovi mogu biti poredani na unaprijed određenoj skali, gdje kalkulacija i efikasnost caruju, gdje je budućnost stvar očigledne predvidivosti, i gdje se vrijeme uvijek odvija pravocrtno, kao propisana sukcesija trenutaka.

Unutar postsocijalističkog konteksta, nitko nije pružio bolju formulaciju ove specifične koncepcije politike i ove specifične koncepcije vremena od Zorana Đinđića, koji se prije svoje tragične karijere državnika isticao kao jedna od glavnih filozofskih truba liberalne-demokracije. Sintagma kojom je Đinđić formulirao svoju konačnu presudu o Jugoslaviji – “Jugoslavija kao nedovršena država” – otkriva upravo to: opsesiju sa konačnošću i res finitae.10 Điniđić ima samo averziju spram sparivanja politike i beskonačnosti. Kad je komunizam, sa svojom idejom “odumiranja države”, pokušao srušiti državni red kroz dijalektičko uvođenje beskonačnosti, bio je sposoban da proizvede samo funkcionalnu katastrofu: “Jer, jedna od osnovnih konsekvenci odvajanja [suverenosti od države] i jeste to da je suverenost postala načelno beskonačna. Ali, u dijalektičko svojstvo te načelno beskonačne suverenosit, nastale razrešavanjem od državnog statusa, spada i permanentna mogućnost njene potpune nemoci”.11 Đinićeva pravnička računica suvereno tvrdi da se tragedija jugoslavenskih konflikata 1980-ih i 1990-ih dogodila isključivo zbog koncepcije beskonačnosti politike inherentne ideji komunizma. Razdvojivši suverenost od države, i na taj način urušivši mogućnost njezinog samoidentiteta, komunizam je mogao voditi jedino političkoj propasti: proliferaciji partikularističkih zahtjeva i, na kraju, dezintegraciji poretka u cjelini. Tako će recept koji je Đinđić namijenio Jugoslaviji, na samom sutonu njenog postojanja, biti ništa manja nego ponovno uvođenje principa pravničke jasnoće: jasnoće ustavnog statusa, jasnoću artikulacije suverenosti na političku zajednicu, jasnoću koju je Đinđić zamišljao kao kombinaciju kelsenijanskog pozitivizma i hobbesijanske metafizike.12 Drugim riječima, jedino rješenje bilo je to da se “dovrši Jugoslavenska država”. Tako će se, na kraju, katastrofa komunizma Đinđiću činiti puno gorom od pogubnosti nacionalizma. Nacionalizam je barem, upravo onaj koji je kumovao razornim političkim odlukama koje su se nizale pred Đinđićevim očima, proizašao iz načela identitarne jasnoće, iz ideje zatvorene i dovršene cjeline.13

Postsocijalistička ideologija politici ovako način nameće transcendentnu formu koja ograničava njezino vrijeme i njezin doseg. Fetiš Prava osigurava da krajnji cilj političkih odluka i gesti može biti jedino uspostavljanje vladavine prava. Logika je, naravno, tautološka, jer su ove geste i odluke jedino moguće unutar prethodnog konteksta racionalnosti i normativnosti omogućenih pravnim okvirom. No tautologija ima precizne vremenske učinke: ona poništava sve izvanredne momente; ona želi iskorjeniti sve instance sadašnjosti, sve singularne političke invencije, sve deklaracije nesvrstavanja s tokom svijeta. Iz unutrašnjosti logike cjeline, strogo govoreći, nema ničega što bi se moglo dogoditi i što se događa izvan: ništa do beznačajne singularnosti mjesta ili pogubne kontingencije nereda.

*

“Sada” postsocijalizma izopačeno je vrijeme, vrijeme okrenuto naglavačke. Njegovo postavljanje na noge predstavlja osnovni zadatak mišljenja danas. Temeljni problem s kojim smo suočeni upravo je problem sadašnjosti kao vremena konstitucije subjekta. Politika započinje samo onda kada uguramo kolac u mehanizam prezent perfekta, ona počinje prihvaćanjem da situacije koje politika određuje ne mogu biti predstavljene kao zatvoreni totaliteti, da su takve situacije nužno obilježene nezavršenošću i otvorenošću. Svaka je situacija nezavršena zbog toga što može biti prekinuta pojavom sadašnjosti kao kairosa: beskonačnim vremenskim otvaranjem koje raskida s cirkularnim kretanjem vremena. Nasuprot Đinđićevoj logici zaborava, sama ideja komunističke politike, upisana u jugoslavenski projekt može nam poslužiti kao vodilja. Jer ako se nešto dogodilo 1943. godine, kada se projekt Jugoslavije rođa iz partizanske borbe, bila je to upravo radikalna manifestacija sadašnjosti: iznicanje prakse jednakosti (klasa, naroda, rodova) koja je bila sposobna presegnuti koordinate mogućnosti postojeće situacije i započeti otvoreni proces političke invencije. Kao egalitaristički projekt, kao projekt emancipacije, Jugoslavija je predstavljala, od samog svoga početka, nedovršivu državu. Zbog toga nam se i primjer 1943. danas obraća kao paradigma specifične subjektivne konstrukcije vremena: kao paradigma njegove nužne beskonačnosti. Jer komunizam nije ništa drugo do ovo: stav spram povijesti koji neprestano teži da odvoji sadašnjost od nje same, kako bi afirmirao novine koje se čine nemogućima unutar nje.

Vukući svoje porijeklo iz meteža Latinske Amerike u 1970-ima, "tranzitologija" se uspostavlja kao posebno znanstveno područje nakon 1989. "Tranzitologija" postavlja društvene znanosti u direktnu službu neoliberalnog kapitalizma -- mjereći "adekvatnost" puta k tržišnoj ekonomiji, kao i adekvatnost uvođenja formi parlamentarne demokracije koja ovu prethodnu podupire. Nicolas Guilhot u svojoj knjizi iz 2005. "Tvorci Demokracije: Ljudska prava i politika globalnog poretka" (The Democracy Makers: Human Rights and the Politics of the Global Order, New York: Columbia University Press) pruža temeljitu studiju konjunkcije znanstvene i ideološke ekspanzije "tranzitologije" nakon 1989.

Vidi: Alain Badiou "Mračni raspad: o kraju državne istine", Maastricht/Zagreb, 2009, str. 33

Vida: Rastko Močnik "Tranzicija i socijalnih promjena na Balkanu", u: Teorija politika, Ljubljana: Izdavač *usp, 2003, posebice str. 70-73.

Daleko je od preuveličavanja tvrditi da ovaj objektivni opskurantizam počiva na svojevrsnom Denkverbotu nametnutom marksizmu nakon 1989. Rezultat diskreditiranja ne samo marksističke politike, već i same marksističke teorije -- koja je, tvrdi se, zakasnila s obzirom na "nove" društvene i historijske razvoje -- bio je upravo snažno osiromašenje naše mogućnosti da se kritički odnosi spram stvarnosti. Fredric Jameson je lucidno rastavio argumente ove diskreditacije: "Marksizam je znanost kapitalizma, ili bolje, kako bismo istovremeno dali na dubini oboma konceptima, on je znanost o inherentnim proturječjima kapitalizma. To znači [...] da je nekoherentno slaviti "smrt Marksizma" u istom dahu s kojim objavljujemo definitivni trijumf kapitalizma i tržišta. Potonje se prije čini da proriče sigurnu budućnost za prethodnog, stavljajući na stranu pitanje koliko [definitivan] bi mogao biti njegov trijumf" (Fredric Jameson "Five theses on actually existing Marxism", u: Monthly Review, April 1996, 47 (11): str. 1).

Badiou analizira Mallarméovu frazu na predavanju u Palais des Beaux-Arts in Bruxelles, naslovljenom 'Présence et Présent', održanom 28. marta 2007.

Balibar i Wallerstein proizveli su možda najlucidnije kritičko istraživanje o ponovnom oživljavanju nacionalističkih ideologija u desetljećima koja su označila rođenje postsocijalizma. Treba čitati njihovu knjigu iz 1988. Race, nation, classe: Les identités ambiguës, Paris: La Découverte.

Alexis De Tocqueville Democracy in America, New York: Knopf, sv. 2, knj. 4, 1945, str. 331.

Ranciere, Jacques (2004) 'Introducing Disagreement', u: Angelaki, sv. 9, br. 3, str. 7.

Raymond Aron, Introduction a la philosophie politique. Démocratie et Révolution, Paris, Livre de Poche, 1997, str. 36.

Zoran Đinđić Jugoslavija kao nedovršena država, Novi Sad: Književna Zajednica Novog Sada. 1988.

Ibid, str. 12.

Pogledajmo, recimo, slijedeće: "Što je to što omogućava donošenje važnih odluka putem ustavnih procedura? Nedvosmislen odgovor je: jedinstvo političke zajednice, koje prethodi ustavnoj proceduri i omogužava njeno funkcionisanje. To je jedinstvo okvir, zajednička definicija zajedničke situacije, horizont zajedničkih vrijednosti". (ibid, str. 105).

Na drugom mjestu detaljnije sam analizirao Đinđićev odnos do Jugoslavije: "Ničesar ni bilo -- razen kraja, kjer je bilo: Đinđić in Jugoslavija", Borec, br. 648-651, Ljubljana: ZAK, 2008.

Published 12 May 2010
Original in English
Translated by Tihana Pupovac
First published by Sarajevo Notebook 27-28 (2010)

Contributed by Sarajevo Notebook © Ozren Pupovac / Sarajevo Notebook / Eurozine

PDF/PRINT

Read in: EN / HR

Published in

Discussion