Globalizacija: I strah i nada malih Europskih Naroda

(povijesna perspektiva)

Često dok “mislimo” Europu neopravdano promišljamo samo njen zapadni ili središnji dio. Promišljamo kontinent koji to u zemljopisnom smislu, bez svoga azijskog dijela, i nije. Sigurno je samo da su Istok i Zapad vrlo složene metafore koje “pokrivaju” ili objašnjavaju mentalnu strukturu Starog kontinenta i da su te povijesno “usađene” sastavnice ponekad pozitivni, ali češće negativni civilizacijsko-poticajni čimbenici. Svaka od ovih “Polueuropa” kroz povijest prolazi i proživljava sve procese koji će ih tako definitivno označiti u XX. stoljeću. Ne smije ostati neizrečenom činjenica da se granice civilizacije stalno mijenjaju te da u pojedinim povijesnim razdobljima nismo sigurni koji od ova dva europska dijela ima veći utjecaj na drugoga, te se stoga moramo kloniti bilo kakvih oštrih i konačnih ocjena. Uostalom, Europa je i bez te globalne podjele kulturno vrlo šarolika, isprepletena brojnim malim, lokalnim, regionalnim i nacionalnim svjetovima i kulturama, od kojih neki nemaju ništa zajedničko.

Posve je sigurno da početkom XX. stoljeća Europa bez ikakve dvojbe ima svekoliki svjetski primat. Svijest je o tome postojala. U načelu mi Europljani još uvijek umišljeno vjerujemo da naš nazovikontinent upravlja međunarodnim i svjetskim političkim i kulturnim kretanjima onako kako je to bilo u posljednjih četiri stotine godina. Međutim, već se početkom stoljeća, a posebice nakon Prvoga svjetskog rata, mogao zapaziti kraj epohe europske svekolike premoći.

Bez obzira na sve, Europljani su u XX. stoljeću nastavili “europski” živjeti, što znači izgrađivati sustav jedinstva sukoba, prije svega nacionalnih i ideoloških, a ponegdje i ponekad vjerskih. Sve u skladu s poznatim povijesnim i kulturnim tradicijama. Ipak frustracija o drugorazrednosti europske moći živi i danas, krajem ovog “proturječnog” stoljeća, i možda je baš to spiritus movens procesa ujedinjenja. Frustrira i to što Europa i dalje uporno njeguje mit o sebi kao jedinstvenoj kolijevci civilizacije koja je čovječna, racionalna, demokratska i nadasve duhovna.

Europa je u tom smislu veličanstvena mješavina pomirljivog suživota i nepomirljivih razdora, rastrgana suprotstavljenim religijama, kulturama, narodima, ideologijama, rasama i mentalitetima. S tim i takvim povijesnim nasljeđem jedinstva različitosti, o kojemu se ne može govoriti ni kao o bremenu ni kao o providnosti i svjetlu, Europa živi XX. stoljeće. Povijest Europe XX. stoljeća povijest je krize i dekadencije jedne samouništavajuće civilizacije, krize identiteta koji je nastajao tisućama godina da bi nestao u samo jednom stoljeću. Ipak, kao u svakom dekadentnom razdoblju, na temeljima duboko uvriježenih vrijednosti i stereotipa kršćansko-židovsko-islamske kulture nastale su vrijednosti koje krajem XX. stoljeća poprimaju konkretne oblike buduće civilizacije trećega tisućljeća. One možda i nisu svima razumljive i prihvatljive, ali to je put koji je određen svime što se u ovom i prethodnim stoljećima događalo.

Premda ga je stalno pokušavala stvoriti, Europa nikad nije imala, a ni u XX. stoljeću nema, jedno kulturno, političko, gospodarsko ili kakvo drugo središte, već brojna često suprotstavljena središta s različitim pogledima na razvitak i budućnost Starog kontinenta, pa stoga jedinstvo i solidarnost europskih naroda oduvijek predstavlja utopiju licemjernog humanizma koji se prije svega klanja profitu. Iz negdašnje misli (koja je postala općeprihvaćenom sastavnicom zajedničkog europskog povijesnog kolektivnog mementa) o nadmoći europske u odnosu na svaku drugu civilizaciju, izniklo je snažno i neobuzdano razaranje koje će u XX. stoljeću svoju ništiteljsku snagu okrenuti prema vlastitoj kolijevci.

Upravo je rasizam zauvijek razbio privid europske solidarnosti i mirnog suživota, no i bez tog nasilnog razbijanja privida solidarnosti i jedinstva civilizacije Europa predstavlja nerješivu zagonetku suživota različitosti, suprotnosti, netrpeljivosti, nadmoći civilizacija i kultura, vjera…

Vjerska razjedinjenost Europe ukorijenjena je duboko u prošlosti. I pored toga što su doticaji različitih vjera iznjedrili predivne mozaike kulturne građevine Europe i europske civilizacije, ipak su to najčešće bili povijesni dokazi nepremostivih razlika i tragični primjeri netrpeljivosti i mržnje uime Boga.

Tijekom XX. stoljeća jedan od značajnih čimbenika “kulture nerazumijevanja” ali i otežane svekolike komunikacije, jest mnoštvo različitih jezika koji su u službi etničke i nacionalne prepoznatljivosti i koji su usko povezani s razvitkom državotvorne misli malih, zakašnjelih ili neostvarenih europskih naroda. S razvitkom građanskog društva i države, od kraja XVII. stoljeća u zapadnoj a u drugoj polovici XIX. stoljeća u srednjoj i jugoistočnoj Europi, nestaju imaginarni pojmovi “svete” zemlje, narodnosnoga “svetoga” pisma i jezika, a potom i kulture. Padom povlaštenih učenih slojeva i staleža i nadolaskom građanstva umjesto “elitne” na djelu je posvećena tzv. narodna kultura i narodni jezik, jezik mnoštva. Mrtvi jezici otad imaju posve drugu semiotičku ulogu: postaju čisti sustavi znakova koji spajaju ili razdvajaju različite civilizacijske kulturne krugove. Prikazati i protumačiti mentalitet veće skupine ljudi na razini filozofije jezika i komunikologije vrlo je teško ili gotovo nemoguće a da se pritom ne propuste neki čimbenici toga mentaliteta. Stoga je to vrlo nezahvalan posao o čijim ishodima svi mogu raspravljati i, naravno, svi biti u pravu.

Temelj suprotnosti Europe je i proces nametanja jezika, kulture i načina komunikacije većih europskih naroda manjim. Takav je problem mučio primjerice Škote, Bretonce, Katalonce, Baske, Hrvate, Slovence, Makedonce, Estonce, Litvance, Letonce, Ukrajince, Flamance i Valonce. Europa XX. stoljeća u međunarodnoj se komunikaciji služila ponajprije francuskim i engleskim, dok se u drugoj polovici XX. stoljeća sve češće osjeća potreba znanja njemačkog, a u istočnoj Europi ruskog jezika. Čime potkrijepiti ove tvrdnje? Razmislimo: tijekom XIX. stoljeća u zapadnoj, a u drugoj polovici i krajem XIX. stoljeća u srednjoj i jugoistočnoj Europi “filološko-leksikografska revolucija”, kako je naziva E. Morin, te razvitak nacionalnih pokreta, koji su bili proizvod kapitalizma i elefantijaze dinastičkih država i imperija, doveli su te države i njihove narode do složenih kulturnih i političkih poteškoća. Romanovi su tako vladali Tatarima, Letoncima, Nijemcima, Armencima, Rusima i mnogim drugim narodima; Habsburzi su stolovali nad Mađarima, Hrvatima, Česima, Slovencima, Slovacima, Talijanima i Srbima, dok su Hohenzollerni vladali u Pruskoj i Rumunjskoj. “Leksikografska revolucija” u Europi širila je uvjerenje da su jezici privatno vlasništvo posve konkretnih vladajućih skupina. Ove se teškoće najbolje ogledaju u slučaju višenacionalne Austro-Ugarske Monarhije u kojoj su rješenjima “odozgo” njemački i mađarski jezik nametnuti velikoj većini nenjemačkog i nemađarskog življa, koji te jezike nije poznavao. Premda su u prvo vrijeme ove pojave nametanja univerzalnog komunikacijskog i jezičnog sustava trebale samo olakšati opću komunikaciju, kasnije su postale osnovna sredstva germanizacije i mađarizacije ostatka stanovništva. Tako su te pojave dobile prvo univerzalno-imperijalni i potom lokalno-nacionalni značaj. Jezik diplomacije bio je i ostao do sredine XX. stoljeća francuski. Stvaranjem suvremenog globalnog informatičkog sustava engleski jezik postaje nezamjenjiv u široj komunikaciji i stoga ulazi u obrazovne i školske sustave svih europskih zemalja. Još jedna anglosaksonska pobjeda.

Europa je i u mentalno-kulturno-antropološkom smislu podijeljena na Istok i Zapad, ali i na Sjever i Jug. Takve razlike doista postoje, a uvjetovane su različitim povijesno-kulturnim i klimatskim te drugim nepovijesnim momentima (vegetacija, tlo). Nitko ne može poreći razlike između Mediteranaca i Nordijaca ili otočana i kontinentalaca, a one dakako podrazumijevaju i različita ponašanja i reagiranja na iste društvene, političke ili gospodarske probleme i procese. Sukobi nacija i država u XX. su stoljeću najočitji i postoje kako između velikih, taki i onih malih te onih još državnopravno neostvarenih nacija.

Nacionalne suprotnosti ili, bolje, suprotnosti različitih kultura nacionalizma imaju i svoje neskladne simbole pred kojima umjetno održavaju mit o zemlji i krvi, a koji ustvari opčinjavaju poput spomenika palim ratnicima ili pak grobova neznanih junaka. Kolektivna memorija mita i mučeništva, što svoje početke ima još u antičkom dobu u starih Grka i Bizantinaca, koji su za nepoznate ili pak poznate koji nisu mogli biti sahranjeni na uobičajen način imali tzv. kenotafe, održala se do danas. Zar se u ovom, najciviliziranijem, XX. stoljeću (sic!) kultura starih Grka i Bizantinaca doima spojivom s kulturom suvremene Europe? Dakako da se doima, ta ona je ugrađena u mentalne sklopove Europljana, ali ne samo to. Nesklapnost je još i veća uzme li se u obzir da u tim grobovima nema pokopanih tijela. Brojni se Oltari Domovine “koriste” uvijek kad se osjeća nacionalna razjedinjenost i kad se kroji budućnost nacije, a u ime “viših ciljeva”. Konačno, oduvijek se na oltare svih vrsta u simboličnom smislu prinosila žrtva. Što je to nego puka licemjerna i nekrofilična politička ikonografija kao spomen i nauk budućim naraštajima. Dužnost, Čast i Domovina su na Oltarima Domovine tijekom XX. stoljeća krvlju ispisali oni koji su u stanju žrtvovati vlastiti narod za ispunjenje svojih sebičnih ciljeva. Posljedica česte zlouporabe ovih “svetih riječi” u vojne su redove ustrojeni nizovi bijelih grobnih križeva.

Iz ovakvog duhovnog promišljanja nacije nužno se rađa nova vjera potaknuta mentalitetom nacionalizma, neka nova vjerska zajednica uzdignuta na razinu nacionalnih država. U prvoj polovici XX. stoljeća nacija se još uvijek shvaća i podržava kao zajednica, to jest po Andersonu “… kao snažno horizontalno drugarstvo…”, bez obzira na nejednakosti ili možebitno izrabljivanje koji u njoj vladaju. U zemljama jugoistočne Europe ovakva slika nacije valjana je i krajem XX. stoljeća. Taj osjećaj bratstva i pripadnosti nacionalno jednakima, koji poništava društvenu nejednakost, doveo je do dva svjetska rata u kojima su milijuni ljudi ubijali ili pak dragovoljno pošli u smrt. Očaravajuće je i uzbudljivo promišljati mehanizme koji su “natjerali” mnoštvo na stvari koje su protivne moralu i kršćanskim zasadama na kojima su odgojeni, a koje su proizvod apstraktnih zamisli o moći, krvi i zemlji.

Europu treba misliti kao prostor u vrijeme snažnih vjerskih osjećaja, domoljublja i rasizma, koji su važni čimbenici njezina unutarnjeg mentalnog ustroja. Društvene promjene i preobražena svijest, koje često počivaju na umišljaju ili prividu budućeg postojanja, same po sebi mogu objasniti privrženost koju narodi osjećaju za plodove svoje mašte, odnosno mogu objasniti zašto su se ti narodi spremni žrtvovati za svoje zamišljene projekte. U tom je smislu jedna od najvećih stranputica Europe XX. stoljeća patologija “domoljublja” i nacionalizma, koji su svoje korijene uvijek nalazili u strahu ili ugroženosti, a onda i mržnji prema onom Drugom, razgolićujući tako anatomiju negativnog i razarajućeg ˇ rasizma. Tragedija europskih naroda i jest u tomu što se domoljublje često pokazivalo ne toliko ljubavlju prema svome, koliko mržnjom prema drugome. Ovaj se problem može i drugačije sagledati.

Rasni sukobi u Europi XX. stoljeća ne proizlaze iz bioloških ili genetičkih, već prije svega iz društvenih i psiholoških razlika. Suvremeni rasizam hrani se predrasudama stvorenima promišljenim sustavima školstva i društvenog odgoja koji proizvode mediokritete i polupismene ljude sklone masovnoj histeriji. Rasizam nije nikad bio znanstveno utemeljen, već uvijek scijentistički nametnut. U Europi je on stalno prisutan i čini se već prirodnim. Nazočan je i kroz povijesno neopravdane, samoobnavljajuće mitove o narodima koji su izvan svakog političkog sustava. I gospodarske suprotnosti su poput političkih očite u zemljopisnoj podijeljenosti Europe na siromašni i slabije razvijen Istok i razvijen bogati Zapad, što je često bilo uzrokom političkih dioba i žestokih kontinentalnih sukoba, toliko često da je ovakva podjela već naraštajima usađena u asocijativni dio svijesti europskog čovjeka.

I što onda očekivati od Europe na kraju stoljeća? U duhu humanizma, racionalizma i duhovnosti koji je upravo ta Europa iznjedrila, valja se nadati da će europski kaput u XXI. stoljeću biti mnogo širi i udobniji svim njezinim narodima. No, moramo biti svjesni da sve te podvojenosti, suprotnosti i sukobi neće tek tako nestati i postati prošlost te da su europske integracije država i naroda još uvijek daleko, dalje no što mislimo ili želimo prihvatiti.

Sveukupni kulturno-civilizacijski memento koji smo tek u nekim dijelovima predstavili, uzevši ga kao sastavnicu duhovnog bitka malih europskih naroda (i onih koji se još uvijek nisu ostvarili kroz državnu zajednicu), teško je breme u promišljanju novog europskog i svjetskog poretka. Strahovi koji iz toga izviru iskonski su i gotovo mistični.

Ulazak u Europu ima značaj civilizacijske inicijacije zrelosti naroda, ali još uvijek i država u kojoj veliki narodi ili iživljene nacionalne države uzimaju pravo arbitraže. U stvari to nije ništa drugo već pristanak na modele gospodarstva, politike, društva što ih nameću razvijeniji i moćniji, odnosno utjecajniji. Zahtijeva se formalni pristanak, kao da se procesi globalizacije mogu odagnati ili još bolje spriječiti. Što znači odbiti doći na gozbu (u onom grčkom smislu) jer se, eto, upravo vraćamo s užine u kojoj smo uživali domaću kuhinju? Znači li to biti glup, neodgovoran prema prijateljima, ponosan, asocijalan, što? Strah da nakon gozbe više nećeš biti isti, da ćeš možda promijeniti vlastite stavove, postati netko drugi, ne više svoj?

Procesi globalizacije izazivaju strah i nelagodu u manje moćnih i siromašnijih naroda, posebice kad se poziva na nadnacionalne kontinentalno-europske osjećaje iluzornosti i opće euforije ujedinjenja Europe kao izlaza iz civilizacijske zamke neravnomjernosti razvoja, bez obzira što su u svojim kolektivnim memorijama, politikama, sustavima, kulturama i režimima utkali ideju o europskom identitetu.

Što je to što nas tjera na kontinentalno ujedinjenje? Ljubav i povjerenje među europskim narodima? Sigurno ne. Europljani se međusobno ne vole. Oni jedni druge trebaju, ali se ne vole.

Nakon završetka III. svjetskog hladnog rata 1990. godine, kad su istočnoeuropske zemlje zajedno s Rusijom pale u društveni, politički i gospodarski ponor, započeo je po Samuelu Huntingtonu IV. svjetski rat koji će svijet odvući u kaos, a Huntington drži da događaji i procesi s kraja XX. stoljeća to i potvrđuju. Militarizacija i rat predočuju se kao moguća civilizacija: samo u razdoblju od 1990. do 1994. u svijetu su izbila 193 oružana sukoba, a do 1997. ta je brojka premašila 250!

Četvrti svjetski rat pojam je koji također označava nevojno osvajanje svijeta – globalizam. Uime oslobođenja od nacionalnih stega javljaju se novi oblici potčinjavanja koji su u izravnoj svezi s procesima neokolonizacije, a nastaju s počecima procesa tranzicije rastrojene Europe. Istina, politička bipolarnost Europe nestala je, ali multipolarizam nikako ne nastaje, što navodi na zaključak da se razvija unipolarnost jedine supersile preostale nakon sloma Sovjetskog Saveza, Sjedinjenih Država, po čijim se kriterijima ustrojavaju Europa i svijet. I tu postoje inscenacije, provokacije, ucjene, prijetnje i pritisci, sve do vojne intervencije.

Ipak, problem globalizacije kao planetarnog procesa moguće je promatrati i kao pozitivan proces koji može pomoći srednje i slabo razvijenim zemljama u njihovom gospodarskom razvitku, odnosno koji ih može uvesti u svijet globalnog gospodarstva, tržišta i informatike. U smislu stvaranja kompatibilnosti tržišta rada i proizvodnje, globalizacija može dovesti do funkcionalnijeg i ekonomičnijeg korištenja prirodnih resursa. Osim toga, pristup suvremenoj visokoj tehnologiji bio bi daleko slobodniji svim zemljama koje su do sada zaostajale. Nedvojbeno je riječ o vrlo složenom procesu kojega su, primjerice, ujedinjavanje Europe i stvaranje globalnog tržišta samo jedan dio. Globalizacija pored ovih političkih i gospodarskih čimbenika podrazumijeva uniformnost ili, blaže rečeno, kompatibilnost komunikacije, što dotiče pitanje razvitka i važnosti nacionalnih jezika, posebice u malih europskih naroda. Osim toga, globalizacija zahvaća i mijenja temelje kultura koje se zasnivaju na tradiciji vjere. Istovremeno s procesima globalizacije u malih naroda, poput hrvatskog, teku više instinktivni no promišljeni protuprocesi očuvanja nacionalnog identiteta (jezika, kulture i vjere) – jer je problem očuvanja identiteta improvizatorski postavljen nasuprot kulturnoj globalizaciji, iako za to nije bilo potrebe.

“Zaštita” nacionalne kulture i jezika obilježena je trima različitim procesima ˇ razvojem nacionalnih kulturnih institucija, odbijanjem novih kulturnih “trendova” te netolerancijom prema drugim nacionalnim kulturnim vrijednostima. Čovječanstvo smišlja neki novi poredak, nov preustroj i predstavlja ga kao pravedniji. S takvim ustrojem misli ući u treće tisućljeće i osigurati nov zamah civilizacije, no pravci razvitka svjetske politike opovrgavaju takve predodžbe. Jednako tako, svijet je ušao u devedesete godine sa spoznajom o još jednoj opasnosti koja bi nekontrolirano mogla izazvati uništenje do danas poznatih društvenih, gospodarskih i političkih sustava. To je sve veća naravnoteža u svjetskom gospodarstvu. Jedan od odgovora na ovaj izazov svakako je i proces ujedinjenja ili integracije Europe, ponajprije u gospodarskom i kulturnom, a na kraju možda i u političkom smislu. Sama ideja nije nova i ona se tijekom srednjeg i novog vijeka te najnovijeg doba javljala u nekoliko navrata i u nekoliko različitih oblika. Danas se Europa ujedinjuje u mirnom procesu otvaranja granica, uklanjanja bodljikave žice koja razdvaja, izgradnje jedinstvenog informatičkog i komunikacijskog sustava, postupne uzajamne prilagodbe i učenja snošljivosti. Za ujedinjenje su poglavito glasovale siromašnije, male države koje u tom procesu vide mogućnost približavanja i izjednačavanja s razvijenima. Međutim, globalizacija je postala proces koji izaziva rasizam, nacionalizam i otvara mogućnost holokausta. Mehanizmi su već viđeni i poznati. Ovim procesima nisu izbjegli ni “mali” ni veliki europski narodi – poput Francuza, Nijemaca, Čeha, Talijana i Engleza. Njihova “pobuna” odnosno odbojan stav prema procesima globalizacije najbolje se vidi u odbijanju ideje ujedinjene Europe. Što se tiče problema vjere, zanimljivo je da je jedino Rimokatolička crkva ponudila mudro rješenje očuvanja vjerskog identiteta u procesima globalizacije, svojim općim ekumenizmom do točke suradnje s ateističkim idejnim sustavima. U tom smislu i ekumenizam postaje jedan od procesa globalizacije “sa zaštitnim faktorom”.

Europa XX. stoljeća? Brze promjene, neuhvatljivost mijena, geometrijska progresija razvoja tehnike i tehnologije, globalna komunikacija i brzi protok informacija. Hvale vrijedno, ali i pokude je dosta. Europa XX. stoljeća su i dva svjetska rata s više od sedamdeset milijuna žrtava, holokaust, koncentracijski logori smrti. Europa je i treći “hladni” rat i sukob njezine istočne i zapadne polovice. Europa XX. stoljeća želi svoje vlastito tijelo, želi ujedinjenje ravnopravnih naroda, kultura, civilizacija i običaja. Ona želi biti pluralistična, želi sačuvati svoje bogatstvo u jedinstvu raznolikosti, želi biti globalna, ali i mnogolika.

Duhovi anakronistične i autistične plemenske svijesti oživljavaju kroz iskrivljenu predodžbu o kontinuitetu civilizacije. Svekolika povijest Europe XX. stoljeća uvijek nam iznova nudi pitanja o stalnom sukobu za dominaciju nad narodima Europe. Bit takve politike ostala je nepromijenjena i nakon svjetskih ratova, samo što su se metodologije monopolizacije promijenile. Politika sile i rata odbačena je kao rušilačka i jednostavno neisplativa jer potresa cjelokupno gospodarstvo kontinenta. Međutim, događaji na jugoistoku Europe devedesetih godina pokazali su da ideja rata, nasilja, holokausta, genocida i kulturocida još uvijek živi.

Konstanta življenja europskog puka je ujedno i njegov najveći problem, a to je problem suživota. Istina, procesi ujedinjenja Europe u sebi nose dvojnost pitanja suživota ili ne-suživota kao određujuće kategorije budućeg novog poretka. U tenzijama dokazivanja sličnosti zajedničkog povijesnog razvoja i dokazivanja nepremostivih razlika do kraja XX. stoljeća i u političkom i u kulturnom smislu pobjeđivala je ova druga opcija. Istina, povijest Europe XX. stoljeća povijest je sukoba i ratova, neshvatljivih zločina i civilizacijskih katastrofa, ali i nedvojbenog kulturnog, znanstvenog i gospodarskog razvitka. Europska krhka zdjela miješane salate (narodâ) začinjena je istim začinima. Ne postoji mogućnost “lonca za taljenje”, ne onakvog kakvog je zamišljao Jean Jaures, ali i salata može pružiti harmoniju različitih okusa. Samo, pitanje je tko priprema hranu i za koga, odnosno po čijem ukusu?

Published 3 August 2005
Original in Croatian
First published by Nova Istra 1-2/2000

Contributed by Nova Istra © Darko Dukovski/Nova Istra Eurozine

PDF/PRINT

Read in: EN / HR / MK

Published in

Discussion