“A” na kraju abecede: patologizacija aseksualnosti i aromantičnosti

Aseksualna i aromantična zajednica oduvijek su se nezasluženo nalazile na nezahvalnome mjestu unutar psihologije, sociologije i medicine. Ove se zajednice istovremeno ne proučava dovoljno i navodi ih se kao devijantne zajednice čija se „stanja“ trebaju liječiti, što prava iskustva aseksualnih i aromantičnih osoba gura u zaborav, jer ih se jednostavno ne uzima u obzir.

Aseksualnost je seksualna orijentacija osoba koje ne osjećaju želju za seksualnim odnosima i druge ih osobe ne privlače seksualno u onoj mjeri u kojoj privlače aloseksualne osobe, dok je aromantičnost romantična orijentacija osoba koje ne osjećaju želju za romantičnim odnosima i ne privlače ih druge osobe u romantičnom smislu. Oba se termina koriste i kao krovni pojmovi za druge orijentacije na aseksualnom spektru. Prefiks alo– ovdje označava orijentaciju onih koji osjećaju potrebu za seksualnim, odnosno romantičnim odnosima.

Većina ljudi, bez obzira na obrazovanje ili seksualnu orijentaciju, ne razlikuje pojmove seksualnosti i romantičnosti iz vrlo jednostavnog razloga – nemaju potrebu za time. Kako je Elizabeth Brake 2011. godine opisala, mi živimo u amatonormativnom svijetu. Bez obzira na kulturu ili povijesno razdoblje, romantične i ujedno seksualne veze, to jest njihov predstavnik brak, smatrane su temeljem ne samo ljudskoga iskustva već i zakonskih odredbi. Oni koji nisu u njima sudjelovali iz bilo kojeg razloga, bili su sustavno odbacivani.

Povijesni pregled

Najteži dio proučavanja kvir povijesti, posebno one aromantičnih i aseksualnih osoba, jest šutnja. Ono što nam preostaje, jest sakupljati pojedinosti, proučavati detalje i čitati između redaka, prepoznavati vlastito iskustvo u njima. Navedeni primjeri iz ranije svjetske povijesti ne govore eksplicitno o aseksualnosti ili aromantičnosti, s obzirom na to da je ta terminologija poprilično nova. Ona se razvila iz alternativnih načina suživota, ujedinjavanja u zajednice i iskazivanja ljubavi.

Rani primjeri aseksualnosti mogu se pronaći u različitim ženskim zajednicama. Funkcionirale su prema različitim pravilima, ali ono što im je bilo zajedničko jest da su nudile zaštitu, zajedništvo, samostalnost i bijeg od opresivnog heteroseksualnog braka svim ženama, i kvir i heteroseksualnim, a pogotovo aseksualnim. Flandrijski beguinages iz 13. stoljeća, uvršteni na UNESCO-ov popis zaštićene baštine, bili su mali utvrđeni gradovi, s vlastitim crkvama, zelenim prostorima, dućanima i kućama. Nastali su zbog potrebe žena da se udruže radi vlastite sigurnosti zbog ratova koji su devastirali Europu. Osim u Belgiji, isti se mogu naći i u Francuskoj i Nizozemskoj. Unutar zidina beguinagea žene su živjele život nalik samostanskom, iako nisu pripadale vjerskom redu.

U Kini je od 17. stoljeća sve do 1949. Društvo zlatne orhideje svojim članicama nudilo drugačiji i povoljniji način života od onoga koji bi živjele unutar heteroseksualnog braka. Članice su se mogle međusobno udavati ili iz konvencije ili iz iskrene privlačnosti. Ono što je posebno zanimljivo, jest da je na svom dugom popisu zakona i pravila, od kojih su financijska neovisnost i mogućnost posjedovanja zemlje bila samo neka, Društvo imalo posebna pravila za one žene koje nisu htjele nikakav oblik partnerstva, za one koje bismo danas zvale_i aseksualnima i aromantičnima. One su u posebnoj ceremoniji uređivale svoju kosu u stilu tipičnom za udane žene te su bile udane za same sebe. Postoje čak i  podaci o ženama koje su živjele u neseksualnim romantičnim brakovima sa svojim partnericama.

Kada su u pitanju povijesne ličnosti za koje se smatra da su aseksualne, često se navodi Catherine Bernard, francuska autorica iz 17. stoljeća. Nikad se nije udavala, sama je živjela u Parizu, pisani joj je rad bio glavni izvor prihoda i bila je vrlo uspješna i poznata. Razlog zašto je se navodi kao aseksualnu, odnosno aromantičnu ličnost iz povijesti vidljiv je u sadržaju njezinih knjiga i pjesama. Les Malheurs de l’amour, ciklus od četiriju novela, ona otvara objašnjenjem svoje inspiracije – nereda koji vidi i u najiskrenijoj ljubavi, zbog kojeg je odlučila prikazati nevolje uzrokovane strašću umjesto parove koji su živjeli sretno do kraja života. Ona objašnjava iskustvo s kojim se lako može identificirati svaka osoba na spektru aseksualnosti – romantične i seksualne veze neuredne su, kaotične i nimalo zadovoljavajuće, pogotovo ne onoliko koliko društvo smatra da jesu.

Pojavom seksologije krajem 19. stoljeća postojanje osoba koje ne osjećaju nikakvu seksualnu privlačnost postaje vidljivije. Međutim, tadašnji seksolozi poput Richarda von Kraft-Ebinga to proglašavaju mentalnom bolešću koristeći termin anaesthesia sexualis. Medicinski će se termini tijekom desetljeća mijenjati, no dijagnosticiranje manjka seksualne privlačnosti kao opasnog nedostatka koji valja liječiti, nažalost, ostaje zastupljena praksa u medicini i psihijatriji.

Krajem 20. stoljeća u društvu polako raste svijest o postojanju aseksualnih osoba. Mnogi kvir časopisi pišu članke o njima, aktivisti i aktivistkinje uvrštavaju aseksualnost kao jednu od zajednica unutar LGBTIQ+ zajednice te su napisani radovi koji su uvelike doprinijeli diskursu o aseksualnosti. Godine 2001. pojavljuju se dva bitna online okupljališta za aseksualne osobe, Yahoo grupa Haven for the Human Amoeba i Asexuality Visibility and Education Network. Najvažniji simboli dijela kvir zajednice, zastava i dan vidljivosti, stvoreni su tek unazad 20 godina. Prvi Ace week, tjedan vidljivosti aseksualnih osoba, organiziran je 2010. godine, a Međunarodni dan aseksualnosti proglašen tek 2021. godine.

Medicinske klasifikacije i patologizacija

Aseksualnost se, kao i mnoge druge seksualne orijentacije, provlačila medicinskim klasifikatorima i bila smatrana seksualnim poremećajem. Deseta revizija Međunarodne klasifikacije bolesti Svjetske zdravstvene organizacije, MKB-10 iz 1992. godine, aseksualnost ne spominje eksplicitno, već navodi dugo korištenu dijagnozu hipoaktivnog poremećaja seksualne želje, seksualne averzije i razne poremećaje seksualne želje kao zamjene, s posebnom naznakom frigidnosti kao seksualnog poremećaja specifičnoga ženskim osobama.

Trenutačno je u tijeku dugi proces implementacije priručnika MKB-11 koji se nije dalje pomaknuo u zastupanju aseksualnosti kao validne seksualne orijentacije, osim micanja frigidnosti kao medicinske dijagnoze.

Američka psihijatrijska udruga od polovice 20. stoljeća objavljuje poznati Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje koji je u svojih dosadašnjih pet izdanja nanovo proširivao definicije navedenog hipoaktivnog poremećaja seksualne želje, s malo nade da će se to uskoro promijeniti.

U svom najnovijem izdanju (DSM-5) iz 2013. godine, navodi poremećaj seksualne želje kod žena te hipoaktivni poremećaj seksualne želje kod muškaraca – gdje se i po prvi put u medicinskim klasifikacijama navodi aseksualnost u napomenama: „Ako se ovaj manjak seksualne želje može bolje objasniti time što se osoba identificira kao „aseksualna“, nije prikladno postaviti ovu dijagnozu.“

Ovo se na prvi pogled čini kao pobjeda za aseksualnu zajednicu. No, kriteriji za postavljanje dijagnoze navode stres, opterećenje i potresenost kao uključujuće faktore. Ne možemo svaki stres oko identiteta, diskriminacije ili zbunjenosti etiketama nazvati poremećajem. Davanje dijagnoze osobi koja stres potencijalno osjeća zbog vlastitog identiteta, a ne medicinskog stanja, nije etično, pogotovo ako ta osoba ne zna što je aseksualnost pa ni ne može dati adekvatan odgovor medicinskom osoblju. Upravo je zbog toga podjela na „dobru“ aseksualnost i „loše“ seksualne poremećaje manjkava, a medicinsko bi osoblje trebalo biti educirano o spektru seksualnosti i romantičnosti.

Shelby Flanagan i Heather Peters 2020. godine provele su online anketu na 136 ispitanika i ispitanica koje_i se identificiraju kao aseksualne_i. Ispitivale su njihova iskustva u zdravstvenom sustavu i nastojale otkriti postoje li razlike u pristupima aseksualnosti među raznim zdravstvenim djelatnicima i djelatnicama.

Iako su češće govorili o svojoj seksualnosti terapeutima i terapeutkinjama, ispitanici i ispitanice navode negativna iskustva u zdravstvenom sustavu – gotovo četvrtina do polovice (31 – 50%) ispitanika i ispitanica navodi kako im je aseksualnost bila pripisana nekom zdravstvenom stanju te da je neozbiljno shvaćena, što je učvrstilo već postojeće osjećaje straha, nelagode i izbjegavanja samih razgovora o toj temi.

Odgovori ispitanika i ispitanica o iskustvima s diskriminacijom odgovara saznanjima Anthonyja Bogaerta iz 2006. godine – da “podrijetlo” seksualne orijentacije ne stvara patologiju i ne čini je manje validnom – jedan ispitanik rekao je da nije važno je li se rodio aseksualan ili ne, zato što je to način na koji on trenutno funkcionira i to nije nešto što treba popravljati. Aseksualnost je isto seksualna orijentacija, kako je netko došao do toga da se tako identificira, ne umanjuje integritet identiteta.

Suvremena mitologija

Postoje mnoge zablude o aseksualnosti i aromantičnosti. Aromantičnost je mnogo manje zastupljena tema istraživanja od aseksualnosti, u većem je fokusu tek unazad pet godina. Jedno međunarodno kvalitativno istraživanje, provedeno anketom otvorenog tipa, o zabludama o aromantičnosti objavili su James Fowler i njegovi suradnici 2024. godine. Anketu su riješile 1642 osobe koje se identificiraju (barem) kao aromantične, odgovarajući na pitanja o tome kako doživljavaju svoju romantičnost i kako ljudi oko njih doživljavanju njihovu aromantičnost.

Općenito je zajedničko iskustvo ispitanika i ispitanica u romantičnim odnosima određeno doživljavanjem stigme – pretežito su osjećali strah od sažaljenje partnera i partnerica, nazivani nehumanima, bezosjećajnima, nesposobnima za osjećanje, nezrelima, sebičnima, okrutnima, nepotpunima, bolesnima. Rečeno im je da traže pažnju, da su prevaranti, da se ne mogu posvetiti vezi, da su seksualni predatori_ce te da je to sve, naravno, samo faza.

Iako su ova iskustva konkretno vezana za aromantičnost, nije netočno primjenjivati ih i na aseksualnost, ili bilo kakav „izostanak“ nečega što se u našem društvu usvojilo kao standard. Ovakve zablude dovode do internalizirane, ali i očekivane stigme, koja posljedično dovodi do supresije identiteta i postojanja u vakuumu.

Utjecaj na mentalno zdravlje

Od svega navedenoga, kriza identiteta i intrapersonalni sukobi gotovo su obavezna pojava u životima osoba na spektru aseksualnosti. Nerijetko se osobe osjećaju sigurnije u vlastitoj orijentaciji nego u okolini. Diskriminaciju doživljavaju ne samo u zdravstvu i obitelji već i u samoj LGBTQIA+ zajednici. Posljedična društvena izolacija pokreće krug svojevoljnog izbjegavanja druženja i povezivanja.

Aseksualne i aromantične osobe češće se nalaze u situacijama epistemičke nepravde – stigmatizirane su unutar društvenih znanosti te izostavljane iz istraživanja i kvir teorije.

Rezultati istraživanja Yule i suradnika iz 2013. godine pokazuju da je statistički vjerojatnije da će se aseksualne osobe susretati s anksioznim i depresivnim poremećajima, suicidalnim mislima te problemima u interpersonalnim odnosima u usporedbi s heteroseksualnim i homoseksualnim osobama. Te su dijagnoze posljedične, no često dolazi i do pridodavanja krivih dijagnoza, na primjer depresivnog poremećaja zbog smanjenje seksualne želje, poremećaja iz spektra autizma, razvojnih devijacija i shizoidnog poremećaja ličnosti.

Izvan okvira zajednice

Srž ovog teksta nije približavanje koncepta aseksualnosti i aromantičnosti kao naziva za seksualnu i romantičnu orijentaciju, već odmicanje od društvenih normi i preispitivanja ljudske biti. Nepisano pravilo današnjice jest da se pojedinac_ka samoaktualizira kroz suživot s drugim ljudskim bićem u romantičnom, pa seksualnom aspektu, a bez toga je ništa. Ali, kako reći drugome kako da bude sretan? Tvrditi da je seksualna intima vrhunac ljudske biti, ljudskog identiteta i želje ne čini nas vrijednima onoliko koliko se mnogima čini.

Spektar aseksualnosti, i sve njegove nijanse, nisu odsutnost te ljubavi i želje, već tiho, ali radikalno odvajanje ljudskosti od „seksualnosti“ i destabilizacija privilegije tjelesnoga nad emocionalnim. Ljudska vrijednost inherentna je svima i ne ovisi, niti će ikada ovisiti, o vrsti povezanosti s drugim ljudskim bićima.

Ljudska ljubav nije predodređena niti ograničena. Svojstvena je svakoj osobi kao otisak prsta. Nju osjećamo – i ne možemo je mjeriti.