Latest Articles


19.12.2014
Ralf Bendrath

Trading away privacy

TTIP, TiSA and European data protection

The US is exerting heavy pressure on the EU to waive legislation placing restrictions on data-sharing with third countries. To abandon localized data protection arrangements in the EU would be to surrender fundamental rights to economic interest, lawyer Ralf Bendrath explains. [ more ]

19.12.2014
Elmar Altvater

Controlling the future

10.12.2014
Enda O'Doherty

The last chapter

10.12.2014
Kaya Genç

In search of the 'New Turkey'

10.12.2014
Sebastian Conrad

The place of global history

New Issues


09.12.2014

Osteuropa | 8/2014

Das Volk und sein Ich. Autoritäre Herrschaft und Legitimität
09.12.2014

Merkur | 12/2014

Eurozine Review


10.12.2014
Eurozine Review

The way we let the young into the world

"openDemocracy" outlines how to end violence against women; "La Revue nouvelle" says Europe has let down its young big time; in "New Humanist", British author Philip Pullman slams cuts to arts education; "Dublin Review of Books" reviews the history of the book in 100 books; in "Merkur", Sebastian Conrad sees Eurocentrism replaced by the centrisms of the South; "Osteuropa" enters a brave new world of legitimate, authoritarian regimes; "Syn og Segn" struggles to comprehend the grave state of Russian art and politics; "Revista Crtica" revisits East Timor's failed postcolonial democracy; and "Kritika & Kontext" reveals how Solzhenitsyn made it in the West.

19.11.2014
Eurozine Review

Another music! Or no music at all!

29.10.2014
Eurozine Review

A centre receding

15.10.2014
Eurozine Review

This revolutionary moment

17.09.2014
Eurozine Review

Independence in an age of interdependence



http://www.eurozine.com/articles/2011-05-02-newsitem-en.html
http://mitpress.mit.edu/0262025248
http://www.eurozine.com/about/who-we-are/contact.html
http://www.eurozine.com/articles/2009-12-02-newsitem-en.html

My Eurozine


If you want to be kept up to date, you can subscribe to Eurozine's rss-newsfeed or our Newsletter.

Articles
Share |


Blažen neka je dan


Dvojica su, a zauzimaju tek polovinu dvosjeda. Kikoću se, gurkaju i muvaju laktovima. Potom, slijedeći primjer jednog, i onaj drugi, meni na uvid, širom otvara usta.

- Pa tebi je šestica... zaustim, ali bivam prekinuta:
- A moje šestice, mama ?

Ovaj, eto, zna da šestica nije jedna. Kada mu presuši igra, voli da ih nabraja. Pravi krugove po sobi, kao zarobljena zvjerčica i ponavlja, ponavlja, ponavlja: Gornja desna šestica. Gornja lijeva šestica. Donja desna šestica. Donja lijeva šestica... Riječ kutnjak mu nije zanimljiva. Roditelje počasti imenom dvojke. Sjekutić. Sam sobom deminutiv. Izgovoren dječijim glasom postaje deminutivčić. Ime trojke mu prešutkujem. Riječ mi je pomalo zlokobna. Ali i bez tog imena, mnogo zna.

Concord and conflict



This article is part of the Focal Point European histories (2): Concord and conflict.

In recent years, the possibility of a "grand narrative" that includes both East and West in a common European story has been discussed intensely. In this new Focal Point, Eurozine seeks to broaden the question beyond the East-West historical divide. How are contested interpretations of historical and recent events made active in the present, both uniting and dividing European societies?
Kako god, ne može znati da su ove seanse, kojima je prvi put pridružen i drugi dječak, dio moje strategije discipliniranja osjećaja privremenosti i beznađa. Brinući o stalnim zubima osmogodišnjaka, zao udes od kuće odbijam. Mnogolik je i nemjerljiv zao udes, ali je u ovim danima nedvojben: snajper i granata. Ovo je opkoljeni grad, a ja živim između dvije naročite ulice. Ili, kako to reče jedan od onih što su stigli da iz opkoljenog grada šalju izvještaje i fotografije, ja sam flanked by sniper streets. Uspjela sam razumjeti frazu flanked by jer sam je svojevremeno vidjela kao potpis pod fotografijom gdje jedna evropska princeza stoji između dva muškarca. I relativno miran dan je formulacija koja ide uz opkoljeni grad. Ovo je scena iz jednog takvog dana. Ne padaju granate, tek s vremena na vrijeme oglasi se snajper. Tada kroz unutrašnje dvorište, da pravi društvo jednom usamljenom dječaku, stiže njegov vršnjak. Osim što danas ima društvo, dječak je svojoj mnogo puta potvrđenoj petici (od kada mu je iznikla prva stalna šestica, svako malo traži da mu se kaže da je odlična) neočekivano dodao plus. U društvu loše šestice, odlična šestica postaje odličnija. Pet plus. Nešto od ovoga osjećam u ovoj sceni, ali još ne slutim da će doći dani kada ću primjećivati kako žene na pomen zloćudne bolesti dojki instinktivno štite prsa. Iste te žene kada onima što su oboljele dođu u posjetu, nekako se naročito isprse. Pomažu, spremne su pomoći onima što su im s bolešću i dojku odstranili, ali se – isprse. Ako sam i sama to činila, prestala sam kada sam ovo kod drugih primijetila. Jesam li?

***

U sceni koju dalje prizivam, pod zlim udesom se više ne računaju snajper i granata. A unutrašnje dvorište je opet utočište mačkama, psima lutalicama, otpadu, pijancima... naličju grada. Bude prilike da frazu flanked by vidim kao potpis pod fotografijom. Volim čitati govor tijela te kad na takvu sliku naiđem, odgonetam: Kome je bliža, šta osjeća prema jednom, a šta prema drugom muškarcu. Uglavnom su na tim fotografijama žene flanked by. Ne naumpada mi niti jedna od dvije sniper ulice dok se bavim ovakvim odgonetanjem. U međuvremenu je jednoj promijenjeno ime.

Grad više nije opkoljen. Dvojica dječaka iz scene sa dvosjedom sada su tinejdžeri. U ovoj sceni je prisutan tek jedan. Kada bi sjedio na dvosjedu, za onog drugog tu više skoro da ne bi bilo mjesta. Ali, on stoji. Stoji nekako naročito, kao da krije lice. Okrenut umalo leđima. Kada ovako stoji, nečim kobajagi uposlen, znam da nešto hoće da prešuti. Muti. Zabušava. Loša ocjena, neizvršeno obećanje, laž...

Ali, on iznenada izgovara ime onog drugog bivšeg dječaka, te nakon kratke stanke, a kao da se dvoumi, kao da i nije tako važno da bi se moralo reći, dodaje: U bolnici je. Moje zašto ne nailazi na odgovor i postaje sve agresivnije i nervoznije, kako to već biva kod osoba što osjećaju da im strah gmiže uz kičmu. Kako ne znaš? Kako, zaboga, ne znaš? Odgovara tek slijeganjem ramena i upornim Ne znam. Simulira da se prisjeća: Bol u koljenu pa... ne znam, stvarno ne znam. Sad mu već uz obraze palaca neprirodna rumen. Okrenuo mi je, ipak, lice; ali nečim se kao zanima, nešto trpa u svoj ruksak. Žuri. Ja sam sjela na onaj dvosjed i buljim u širom otvoren lijevi dlan. Desnom šakom obuhvatila sam bradu. Stežem čeljusti.

Postoje telefoni i još je s vremena na vrijeme aktivan bivši kružok majki koje su nekada dolazile na iste roditeljske sastanke. Postoji ona koja je uvijek bila najupućenija; koliko treba platiti za nešto kao što je Vesela sveska ili Male novine i slično. Ovaj put pitanje nisam izrekla do kraja. Odgovora spremno. Ne kažem kao nekada: samo trenutak, da uzmem olovku. Ovo je kratka, poznata riječ. Nema brojeva.

Spustila sam slušalicu i sjedim na podu, oslonjena na radijator. U opsadi se nakupiš studeni za dva života. Drhturim. A iz grudne duplje, a da ne otvaram usta, počinje stizati nepoznat zvuk. Moj toraks proizvodi zvuk koji ranije nikada nisam čula. Zapravo – jesam! Zbunjuje me tek to što sam u stanu sama, a čujem zvuk pseta. Psića. Mi u stanu nemamo pseto. A i da imamo, ono se ovako ne oglašava. To nije zvuk kućnog pseta, to je zvuk uličnog psića, bez vlasnika i utočišta. Psića koji cvili pod vedrim, zimskim, noćnim nebom, nakon što je snijeg napadao i ravnodušno svjetluca daleka zvijezda uz sleđeni mjesec. Radijatori čija se rebra utiskuju u moja leđa su hladni. Ne rade. Niti bi trebali. Ljeto je. Nije okasnilo.

Pred odgovorom koji sam čula blaženo je ono vrijeme u kome je zao udes bio snajper i granata. I donja, lijeva ili desna šestica. Ovdje nema brojeva. Imenica, kratka i pamtljiva. Ima dva, zapravo – tri značenja, Sastavljači ukrštenica je pominju tek kao vodenu životinju. Spora. Ona koja unatraške ide.

U vlasti ove scene je prilika kada se u nekom društvu povede razgovor o horoskopu. Neko upita zna li iko od prisutnih pobrojati redom sve znakove. Ja pokušam, čak i latinska imena pobrojim, a onaj što je pitao sabere pa opet pita: Koji je dvanaesti? Ispostavi se da nije dvanaesti, nego je četvrti. Moj ga je mozak preskočio. Između Blizanaca je i Lava. Između Gemini i Leo. Cancer. Rak.

U znaku Raka rođeni su mnogi pisci. Singer. Krleža, Prust, Ujević, Kafka, Petrarka...

***

Nad sljedećom scenom ne lebdi duh one pjesme koja počinje umalo idiličnim:
He with a book, keeping the light on late,
She like a girl dreaming of childhood
,
Ali, u sceni jeste knjiga. U mojim je rukama. U njoj ne baš ovi stihovi, ali neki jesu. Vlada ona naročita tišina u kojoj je šutnja blagotvorna. Onda se u nju kao u lijepu škatulju udijeva zvuk ključa. S vanjske se strane okreće u bravi. Očekivan je ovaj zvuk, najavljuje uobičajenu zajedničku večeru, ali je i ovaj put u meni slatki nemir. Poznat je valjda svakoj ženi nemir što ga osjeti prije nego u prostoriju uđe naročit muškarac. Žena tad prinosi ruku kosi, dlanom pređe preko krivulje boka. Et cetera. Ništa je prema tome ono flanked by. Ali ovo nije to. Trudim se ne smetnuti s uma grešku (grijeh?) nesretne Niobe. Ali, valjda neću uvrijediti, valjda neću razjariti nikakva nebesa, ako kažem da s ulaskom sina, u sobu stiže svjež zrak. Kao poslije lijepe kiše. Valjda je u tom ključ zadnjeg čina roditeljstva. Prikovan za stan, ponekad i za krevet, gubeći dah, roditelj očekuje da mu makar tijelo njegovog tijela udahne zrak. Pluća njegovih pluća. Ili sam ja to oduvijek slutila scenu koja će tek doći, scenu u kojoj je majka ona koja je mene rodila. A ja...

Pogledam preko knjige dok se ključ oglašava. Dva se roditelja gledaju kao dva ustreptala djeteta. Sada su oni djeca koje je onaj što ulazi rodio. Svojim nas ulaskom nagrađuje. Rađa. Tako se pogledamo, nas dvoje. Kada i olabave između nas spone, kada se u sebi sklupčam, ova nas scena jedno drugom vraća. Dvoje smo koje očekuju da sin uđe. Pa da večeramo! Ironiziramo, napravimo karikaturu od ovoga, ali je – tako.

Vrata se otvaraju, potom zatvaraju, ali se ovaj put ne čuje ironično Roditelji. Ni poluironičnog Maminko, tatinko nema. Niti : Gdje je mama?

Ni zvuk odlaganja obuće, ni zvuk pranja ruku. Tek brutalan juriš. Umalo da vrisnem: Kud si u cipelama krenuo?! Magarac! (Zaboravila sam svjež zrak, nije mi do zraka, sad u stan ulazi vanjska prljavština, svećenica sam zakleta na neprikosnovenu čistoću gnijezda, zbogom onaj prethodno ispovjeđeni zanos; uostalom ovdje bih se mogla sjetiti da sa sinom, ponekad, u jakni i kosi stiže i miris nikotina). Ali veliko muško tijelo roni glavom u parket. I neki zvuk, kao da neko cijepa grudnu duplju onim pokretom kojim se cijepaju novine ili knjiga. Čula sam taj zvuk u opsadi. Tada su se, da bi se zagrijali stanovi, ložile i knjige. Para se čvrsti hrbat. Bacam knjigu, samo što ne vrisnem Zaboga, šta mi ti radiš u ruci! Zamjerit će mi se taj pjesnik dovijeka kao neko koga sam čitala dok se ovom nenadoknadivom biću nešto strašno dešavalo. Svi ti pisci, kad pišu, možda bi ovakvu ili sličnu scenu ponekad trebali imati u unutrašnjem oku. Neka ponekad zamisle da to što su napisali, što kane objaviti, bit će u rukama majke koja prvi put osjeća da nema snage podići sinovljevu glavu koja bi da u parket uroni. A ima strašnijih. Nemjerljivo strašnijih. Otac onog drugog bivšeg dječaka nije čitao knjige. Mogla bih se zakleti. Sretala sam ga ponekad, i njega i njegovu ženu. Znam prepoznati ljude koji čitaju knjige. Ne mogu zamisliti da je ovaj otac u čekaonici Torakalne hirurgije vrijeme kratio (krotio) knjigom. A da jeste, koja bi knjiga preživjela trenutak u kome mu kažu: Kraj. Sin mu se probudio iz anestezije, čak na trenutak oči otvorio, nasmiješio se i... kraj.

U telefonskom ću razgovoru (ovaj put ja ne nazivam, već se širi roditeljski tamtam) saznati da je bezglavo pobjegao iz bolničke čekaonice kad je shvatio. Tragaju za ocem da bi pokopali sina. Pokopan je.

U utorak je umro, tek je u petak pokopan.

Otišao na bolji svijet. Naći će se već neko da to ovako kaže. Možda ova rečenica ne bi ostala u uhu kao strano tijelo da je drugo doba godine, ili da se maj izjalovio. Maj je, naime. Maj. I to baš majski maj. Mjesec je Kad planet po kom satovi se broje ponovo Biku u blizinu stigne. Na izvornom jeziku to ljepše zvuči. Taurus. Bik.

Svibanj je. Mjesec koji je dobio ime po biljci svibi, ali na ružu damascenu podsjeća. U ružu damascenu se uroni nos, muškarci bi rekli do balčaka. Čak je i pjesnik, začetnik petrarkizma, onaj s kojim je nespojivo to do balčaka, kad pominje maj, svibanj, umalo izbačen iz petrarkizma.

S rogova plamnih tad se snaga digne.

Rogovi, plamen, snaga, dizanje. Odvagaj ove riječi. Njihova ova i ona značenja. Umalo se pokolebaš prije nego kažeš da je ovo Petrarka. Ne baš petrarkistički, ali je Petrarka. Ne bi se ovakvim Petrarkom, ovakvim petrarkizmom, odbio poslužiti ni famozni Jarac, rodonačelnik onog još famoznijeg do balčaka?

Čudni su putevi knjige. To kako ti i kada stigne u ruke. Prošao je mjesec, možda ni puni mjesec, bilo je još razloga da se uporno sjećam scene sa dječijim zubima i dvosjedom, i dvojicom što su tek polovinu dvosjeda zauzimali, u ruke mi je stigla knjiga gdje se citira vedska predaja. Tamo se za ona dva zuba čije sam ime dječaku prešutjela kaže da su dva tigra koja hoće proždrijeti oca i majku. Očnjaci.

Nisam sigurna da li i ovo što želim reći, ovome što upravo zapisujem, pripada. Ipak... Drugi je dječak rođen u maju. Dvosjed? Onaj je poklonjen... negdje, nekome. Nikada više nismo kupili dvosjed.

***

April je, ne maj. Ovo što u unutrašnjem oku prizivam dozvano je brojem koje uporno na ekranu gledam. Petocifreni broj. Od onoga što mi se u unutrašnjem oku odvija posljednja cifra se iz jedinice pretvara u dvojku. Broj 11.541 postaje 11.542.

11.541 je zvanični broj poginulih stanovnika opkoljenog grada. Onih koji nisu preživjeli opsadu. Danas treperi na ekranu, na skoro svim TV kanalima. 11.541. Kada te upitaju, tako možeš odgovoriti. Jedanaest hiljada pet stotina četrdeset jedan. Ali, dok gledam taj broj, ja uporno mislim na onaj dan kada je kroz unutrašnje dvorište jedan dječak došao drugom dječaku i kada sam ja zaustila Pa tebi je šestica sva...

Bilo je i gurkanja, i laktanja, i domunđavanja. Čak sam ih morala zabavljati. Prebirala sam po pamćenju: šta bi ih mogla naučiti? Koje je znanje za njihov uzrast? Gdje su stali sa lekcijama? Škole nisu radile. Pitagorino pravilo? Prerano za to pravilo. Zavelo me je ono to zna svako dijete. Kvadrat nad hipotenuzom, to zna svako dijete, jednak je zbiru kvadrata nad obje katete. Katete, kvadrat, hipotenuza. Grozota do grozote. Odustala sam. Ali ne i od Pitagore. Gledajući onu dvojicu na dvosjedu, još su dva ovakva na taj dvosjed mogla stati, podsjećala sam se: bijaše li isti mudrac sa Samosa onaj što je rekao U tebi,čovječe, nema ničega osim duše.

Kako god, šesticu nisam zaboravljala. Pomislih: jedna mu je šestica nagrižena karijesom, ali, koliko sam uspjela vidjeti, druga mu se pomalja. Druga raste. Raste mu drugi, veoma važan stalni zub. Dat ću mu, neka ponese roditeljima onu tečnost kojom će nekoliko puta premazati tu šesticu. Da je zaštiti. Da ne nastrada kao ona prva. Možda sam osjetila onu naročitu raznježenost nad sobom kad si dobar, kad brineš. Relativno je miran dan i ti si dobar. I krenula sam ka kupatilu, ka polici sa bočicama, a onda me nešto nečemu drugom odvuklo. Nikako se, baš nikako ne mogu sjetiti šta. Poslije? Smetnula s uma? Ne mogu se zakleti da je bilo tako.

Neku sam mu jabuku tutnula u ruku. I neku već stotinu puta pročitanu slikovnicu. Ali bočicu s onim kapima nisam. Bile su dvije na polici. Sada mogu da se raspravljam sa sobom. Ovo sam sigurna: Jeo je... jeli su, ta dva dječaka, taj dan, zajedno. Možda sam taj dan svoj obrok njemu prepustila. Hrane je bilo nedovoljno. Ali odmah sebi protuslovim: Zvuči odvratno! Uostalom: govoriš kao da se ponosiš bojom očiju, oblikom stopala... kao da ti u tome imaš udjela. Tako ti je dato. To nije tvoja zasluga. Gladi se ne možeš sjetiti čak ni u opsadi. Ni u opsadi ti skoro pa nisi bila gladna. To je naprosto tako. U opsadi i mimo opsade, nikad nisi gladna. Raspravljam sa sobom. Ušutkujem u sebi onu što bi da se pravda.

Bilo je još prilika, a ja nikad dječaku koji nam je dolazio kroz unutrašnje dvorište ne dadoh bočicu s par kapi tečnosti koji štite stalne zube. Kobajagi štite, znala sam i tada, a i sada znam, ali sam tada bila u vlasti vjerovanja, čaranja. Ako sam čarala nad stalnim zubom jednog dječaka, trebala sam i nad drugim. Umro je na Torakalnoj hirurgiji, prethodno je i kemoterapije i zračenja i ko zna koliko operacija bilo. Potrajalo nekoliko godina. I uspona i padova bilo. To nema veze sa onom scenom. Meni je u unutrašnjem oku uporno ona šestica. Gledam ga kako silazi niz stepenice, pratim ga pogledom, te kada stigne do prvog odmorišta, zaustim: Čekaj, zaboravila sam ti dati... On se okrenuo, smiješi se, čeka, drži onu kržljavu (sve su bile kržljave, to moram priznati) jabuku u jednoj ruci, drugu je položio na rukohvat. A ja odmahnem: Neka, drugi put.

To se ja jutros, dok se brojevima pominju oni koje su ubili snajper i granata, prisjećam dana kada sam nagazila na svoje srce. Još kada bih na izvornom jeziku znala citirati: Nagazili smo na svoje srce i okliznuli se kad je zvuk neizrecivog odjeknuo u zraku, i sad bismo to htjeli jednim udarcem nogom da odgurnemo kao da smo se slučajno okliznuli na kori lubenice.

April je. Šesti dan u aprilu. Dan kada se pominje početak opsade. Postoji i dan, zabilježen je, kada je opsada prestala. Ja ga ne pamtim. Mene nerijetko obuzme nelagoda što kao stanovnica opkoljenog grada ne mogu da se sjetim kad je opsada prestala. Prestala. Završena. Okončana, Dovršena. Zaustavljena. Savladana. Srušena. Nestala. Slomljena. Kako se to kaže? Ne znam.

Jedno od rijetkih pitanja na koje znam odmah odgovoriti jeste: Ko je prvi ubijen? Ime joj na dalekom jeziku znači: ona koja ima sreće. Sretna. Pogođena je snajperskim hicem. Na mjestu mrtva. 24 godine. Snajper, to je oružje gdje onaj koji gađa može vidjeti svaki detalj na onome koga cilja. I oči?

A na današnji dan, bijaše Veliki Petak, Petrarka je prvi put vidio Lauru. Njene begli occhi. Oči lijepe.

Benedetto sia 'l giorno, e 'l mese...

Blažen neka je dan, i mjesec... hvali pjesnik dan i čas kada je pogođen Amorovom strijelom.

Petrarka. Uzimam olovku pa računam. Nakon što je pogođen Amorovom strijelom, od tog šestog aprila, travnja, pjesnik je još 47 godina... živio.

 



Published 2012-07-17


Original in Bosnian
First published in Sarajevo Notebook 37-38 (2012) (Bosnian version)

Contributed by Sarajevo Notebook
© Alma Lazarevska / Sarajevo Notebook
© Eurozine
 

Eurozine BLOG

On the Eurozine BLOG, editors and Eurozine contributors comment on current affairs and events. What's behind the headlines in the world of European intellectual journals?
CHeFred
A master of the daily grind

http://www.eurozine.com/blog/
On Sunday 30 November, Turkish publisher Osman Deniztekin died, just a few weeks after having been diagnosed with leukemia. He was 65. In memoriam. [more]

Ben Tendler
Cultures of the Anthropocene

http://www.eurozine.com/blog/
Though the Anthropocene has yet to be officially ratified as a new geological epoch, reflections on cultures of the Anthropocene can hardly be considered premature, writes Ben Tendler. A roundup of recent contributions to the public debate that seek to overcome departmental thinking. [more]

Focal points     click for more

Russia in global dialogue

http://www.eurozine.com/comp/focalpoints/eurocrisis.html
In the two decades after the end of the Cold War, intellectual interaction between Russia and Europe has intensified. It has not, however, prompted a common conversation. The focal point "Russia in global dialogue" seeks to fuel debate on democracy, society and the legacy of empire. [more]

Ukraine in focus

http://www.eurozine.com/comp/focalpoints/publicsphere.html
Ten years after the Orange Revolution, Ukraine is in the throes of yet another major struggle. Eurozine provides commentary on events as they unfold and further articles from the archive providing background to the situation in today's Ukraine. [more]

The ends of democracy

http://www.eurozine.com/comp/focalpoints/democracy.html
At a time when the global pull of democracy has never been stronger, the crisis of democracy has become acute. Eurozine has collected articles that make the problems of democracy so tangible that one starts to wonder if it has a future at all, as well as those that return to the very basis of the principle of democracy. [more]

The EU: Broken or just broke?

http://www.eurozine.com/comp/focalpoints/eurocrisis.html
Brought on by the global economic recession, the eurocrisis has been exacerbated by serious faults built into the monetary union. Contributors discuss whether the EU is not only broke, but also broken -- and if so, whether Europe's leaders are up to the task of fixing it. [more]

Time to Talk     click for more

Time to Talk, a network of European Houses of Debate, has partnered up with Eurozine to launch an online platform. Here you can watch video highlights from all TTT events, anytime, anywhere.
Dessislava Gavrilova, Jo Glanville et al.
The role of literature houses in protecting the space for free expression

http://www.eurozine.com/timetotalk/european-literature-houses-meeting-2014/
This summer, Time to Talk partner Free Word, London hosted a debate on the role that literature houses play in preserving freedom of expression both in Europe and globally. Should everyone get a place on the podium? Also those representing the political extremes? [more]

Support Eurozine     click for more

If you appreciate Eurozine's work and would like to support our contribution to the establishment of a European public sphere, see information about making a donation.

Vacancies at Eurozine     click for more

There are currently no positions available.

Editor's choice     click for more

Felix Stalder
Digital solidarity

http://www.eurozine.com/articles/2014-02-26-stalder-en.html
As the culture and institutions of the Gutenberg Galaxy wane, Felix Stalder looks to commons, assemblies, swarms and weak networks as a basis for remaking society in a more inclusive and diverse way. The aim being to expand autonomy and solidarity at the same time. [more]

Literature     click for more

Olga Tokarczuk
A finger pointing at the moon

http://www.eurozine.com/articles/2014-01-16-tokarczuk-en.html
Our language is our literary destiny, writes Olga Tokarczuk. And "minority" languages provide a special kind of sanctuary too, inaccessible to the rest of the world. But, there again, language is at its most powerful when it reaches beyond itself and starts to create an alternative world. [more]

Piotr Kiezun, Jaroslaw Kuisz
Literary perspectives special: Witold Gombrowicz

http://www.eurozine.com/articles/2013-08-16-kuisz-en.html
The recent publication of the private diary of Witold Gombrowicz provides unparalleled insight into the life of one of Poland's great twentieth-century novelists and dramatists. But this is not literature. Instead: here he is, completely naked. [more]

Literary perspectives
The re-transnationalization of literary criticism

http://www.eurozine.com/comp/literaryperspectives.html
Eurozine's series of essays aims to provide an overview of diverse literary landscapes in Europe. Covered so far: Croatia, Sweden, Austria, Estonia, Ukraine, Northern Ireland, Slovenia, the Netherlands and Hungary. [more]

Debate series     click for more

Europe talks to Europe

http://www.eurozine.com/comp/europetalkstoeurope.html
Nationalism in Belgium might be different from nationalism in Ukraine, but if we want to understand the current European crisis and how to overcome it we need to take both into account. The debate series "Europe talks to Europe" is an attempt to turn European intellectual debate into a two-way street. [more]

Conferences     click for more

Eurozine emerged from an informal network dating back to 1983. Since then, European cultural magazines have met annually in European cities to exchange ideas and experiences. Around 100 journals from almost every European country are now regularly involved in these meetings.
Law and Border. House Search in Fortress Europe
The 26th European Meeting of Cultural Journals
Conversano, 3-6 October 2014

http://www.eurozine.com/comp/conversano2014.html
Eurozine's 2014 conference in southern Italy, not far from Lampedusa, addressed both EU refugee and immigration policies and intellectual partnerships across the Mediterranean. Speakers included Italian investigative journalist Fabrizio Gatti and Moroccan feminist and Nobel Peace Prize nominee Rita El Khayat. [more]

Multimedia     click for more

http://www.eurozine.com/comp/multimedia.html
Multimedia section including videos of past Eurozine conferences in Vilnius (2009) and Sibiu (2007). [more]


powered by publick.net