Latest Articles


10.12.2014
Enda O'Doherty

The last chapter

Go out to your local bookshop, advises Enda O'Doherty, and get in close with those Books You Haven't Read, the Books To Read Next Summer and The Books To Fill Out Those Small Gaps That Are Still There On Your Shelves. Don't come away empty-handed. They may not be there forever. [ more ]

10.12.2014
Kaya Genç

In search of the 'New Turkey'

10.12.2014
Sebastian Conrad

The place of global history

09.12.2014
Andrei Melville

King of the hill

10.12.2014
Eurozine Review

The way we let the young into the world

New Issues


09.12.2014

Osteuropa | 8/2014

Das Volk und sein Ich. Autoritäre Herrschaft und Legitimität
09.12.2014

Merkur | 12/2014

Eurozine Review


10.12.2014
Eurozine Review

The way we let the young into the world

"openDemocracy" outlines how to end violence against women; "La Revue nouvelle" says Europe has let down its young big time; in "New Humanist", British author Philip Pullman slams cuts to arts education; "Dublin Review of Books" reviews the history of the book in 100 books; in "Merkur", Sebastian Conrad sees Eurocentrism replaced by the centrisms of the South; "Osteuropa" enters a brave new world of legitimate, authoritarian regimes; "Syn og Segn" struggles to comprehend the grave state of Russian art and politics; "Revista Crítica" revisits East Timor's failed postcolonial democracy; and "Kritika & Kontext" reveals how Solzhenitsyn made it in the West.

19.11.2014
Eurozine Review

Another music! Or no music at all!

29.10.2014
Eurozine Review

A centre receding

15.10.2014
Eurozine Review

This revolutionary moment

17.09.2014
Eurozine Review

Independence in an age of interdependence



http://www.eurozine.com/articles/2011-05-02-newsitem-en.html
http://mitpress.mit.edu/0262025248
http://www.eurozine.com/about/who-we-are/contact.html
http://www.eurozine.com/articles/2009-12-02-newsitem-en.html

My Eurozine


If you want to be kept up to date, you can subscribe to Eurozine's rss-newsfeed or our Newsletter.

Articles
Share |


Islam u Evropi

Sudar religija ili konvergencija religioznosti?

Pogrešno je pretpostaviti da su religiozni i politički radikalizam među evropskim muslimanima tek uvoz iz kultura i konflikata Bliskog Istoka. Oni su, prije svega, posljedica globalizacije i pozapadnjačenja islama, piše Olivier Roy.

Današnje oživljavanje religioznosti među evropskim muslimanima nije rezultat uvoza religioznih tradicija nastalih na Bliskom Istoku ili bilo gdje drugo u muslimanskom svijetu. Ono daleko više održava dinamiku savremenih američkih evangelističkih pokreta. Ne predstavlja onda iznenađenje što pokret nije ni tolerantan ni liberalan, već zasnovan na dogmatizmu, komunitarizmu i skripturalizmu.

New book


Krzysztof Michalski (ed.), Conditions of European Solidarity, vol. II: Religion in the New Europe, Central European University Press 2006.


Selefizam (fundamentalistički religiozni radikalizam), danas široko rasprostranjen o okviru mreža nastavnog kadra, a koji uglavnom finansira Saudijska Arabija, naglašava gubitak kulturnog identita u tradicionalnom islamu. Duhovnost se promovira povratkom sufističkih zajednica ili pak i društvenim propovijedima (kao kad imami, pokušavući smanjiti mogućnost delinkvencije, poučavaju mladež iz siromašnih krajeva, ili kad američke crkve propovijedaju mladim crncima da se odupru drogama i delinkvenciji).

Pogrešno je pretpostaviti da su pojave religioznog radikalizma (selefizam) i političkog radikalizma ("Al Qaeda") tek uvoz iz kultura i konflikata Bliskog Istoka. Ove pojave su prvenstveno posljedica globalizacije i pozapadnjačenja islama. Današnje oživljavanje religioznosti prije svega je obilježeno razdvajanjem kulture i religije, o kojoj god religiji da se radi. Ovo objašnjava uzajamni afinitet američkog protestantskog fundamentalizma i islamskog selefizma: i jedan i drugi odbacuju kulturu, filozofiju, čak i teologiju, u korist skripturalnog iščitavanja vjerskih tekstova i neposrednog razumijevanja istine kroz vjeru pojedinca, a nauštrb obrazovnih i religioznih institucija.

Religija je puka vjera i sistem pravila koja obilježavaju barijeru između vjernika (kao zajednice svetaca, ili onih koje spasenje čeka) i ostalih. S druge strane, i katoličanstvo i pravoslavlje smatraju da je religija duboko ukorijenjena u kulturu koja ne može biti zajednička vjernicima i nevjernicima (otuda Papin poziv za priznavanje kršćanskih korijena Evrope, korijena koji imaju više veze s kulturom nego s postojećim praktikovanjem vjere). Uspjeh svih oblika neo-fundamentalizma može se objasniti činjenicom da on, paradoksalno, opravdava gubitak kulturnog identiteta i omogućava da se "čista" religija konceptualizira nezavisno od varijacija i utjecaja kulture.

Focal Point: Post-secular Europe?


Is religion a public or a private matter? Can there be such a thing as a European Islam? If so, what characterizes it? What role can religion -- or religions -- play when it comes to the emergence of a European solidarity? In a series of articles, Eurozine focuses on post-secular tendencies and religion(s) in the new Europe.

Kenan Malik
Shadow of the fatwa
Jürgen Habermas
The dialectic of secularization.
Stephen H. Jones
The deep slumber of decided opinions. Rowan Williams and the Sharia controversy
Jean-Louis Schlegel
Nicolas Sarkozy, the laďcité and the religions
Abdul-Rehman Malik
Take me to your leader. Post-secular society and the Islam industry
Claus Leggewie
Between national Church and religious supermarket. Muslim organizations in Germany and the problem of representation
Sven-Eric Liedman
The rebirth of religion and enchanting materialism
Josè Casanova
Religion, European secular identities, and European integration
Danièle Hervieu-Léger
The role of religion in establishing social cohesion
Jan Philipp Reemtsma
Must we respect religiosity? On questions of faith and the pride of the secular society
Klaus Eder
European secularization: A special route to post-secular society?
Klaus Eder, Giancarlo Bosetti
Post-secularism: A return to the public sphere
Isolde Charim
Culture as battlefield
Ètienne Balibar
Discords in the French laicity
Olivier Mongin, Jean-Louis Schlegel
The legislation of 1905
Ernest Gellner
Religion and the profane
Ramin Jahanbegloo
Beyond the clash of intolerances
Nilüfer Göle
The Islamist identity. Islam, European public space, and civility
Olivier Roy
Islamic evangelism. Islam in Europe
Éric Rouleau
Power and religion. Political Islam
Abdesselam Cheddadi
The question of tolerance in Islamic societies
Rachid Benzine, Luca Sebastiani
The new paths of modern Islam
Tahar Ben Jelloun
Pride and prejudice. On the incompatibility of religion and humour
Seyla Benhabib, Giancarlo Bosetti
Beliefs in the US. Between new fears and old responses
Mattias Martinson
Theology of tidal waves. A post-humanist interpretation
Ovakva globalizacija islama odigrava se i u tradicionalnim muslimanskim zemljama, odnosno, ona ne podrazumijeva samo pokret muškaraca i žena, nego i pokret ideja, kulturalnih značenja, pa čak i načina religioznosti: odnos koje vjernici održavaju s vlastitom religijom.

Ključno je, suštinski povezano s pitanjem islama u Evropi, to razdvajanje islama na jednu, i date teritorije i kulture, na drugu stranu. U zemljama s islamskom tradicijom, i vjernici i nevjernici, ili ne baš uvjereni vjernici, religiju doživljavaju kao neku vrstu datosti vlastite kulture: upravo društvo, u većini slučajeva, organizuje i obezbjeđuje prostor za praktikovanje religijskih obreda. U Afganistanu, Pakistanu ili Egiptu, za vrijeme ramazana nije teško postiti, čak i kad čovjek to ne želi. Ko god želi poštovati ramazanski post može to činiti bez ikakvih problema, jer se društvo prema njemu ravna onoliko dugo koliko je to potrebno, a čak postoje i primjeri društva, kakav je – recimo – Iran, u kojem, zapravo, vrlo mali broj ljudi prakticira vjerske obrede, ali gdje se, službeno, čini sve kako bi se vjernicima omogućilo da poštuju ramazanski post.

Religije su uvijek utkane u kulturu zemalja u kojima su nastale, te je jednom vjerniku teško razlučiti šta je dio kulturne tradicije – i do izvjesne mjere društvenih konvencija – a šta dio dogme. Prosječan čovjek, znači i prosječan vjernik, obično ne pravi razliku između religije kao ukupnosti vjerovanja – teologije – i kulture. Ali pojava emigracije naglo je podigla pregradu između religije i društva, između religije i kulture, do te mjere da su se religiozna uvjerenja izgubila iz vida. Musliman koji živi u Evropi najednom mora nanovo iznaći, ponovo otkriti ili, da budemo precizniji, definirati šta, po njegovom mišljenu, pripada svijetu religije. Prema tome, činjenica da je u manjini, ili da je emigrant, na kraju krajeva primorava muslimana da razmišlja o osnovnoj prirodi islama. Primoran je da islam objektivizira, da suštinu islama pokuša definirati što može objektivnije. Dopustite da iznesem nekoliko savremenih primjera.

Literatura o religiji je, naravno, stara koliko i sama religija i, ako se potrudite pogledati naslove knjiga o religiji tokom povijesti, od davnina do današnjih dana, naći ćete, stoljeće za stoljećem, knjige veoma sličnih naslova, kao što je, naprimjer, "Objašnjenja tajni". Ponekad se radi o metaforama: "Biseri mora", "Biseri saznanja", itd. U posljednje vrijeme, međutim, pojavljuju se naslovi koji nemaju presedana u literaturi o religiji: "Šta je islam?", "Šta podrazumijeva biti musliman?", "Kako doživjeti islam?". Danas postoji obilje literature koja pokušava iznaći objektivnu definiciju islama, stoga što za takvom objektivnom definicijom postoji potreba, stoga što više ne postoji nikakav dokaz religioznog ubjeđenja, stoga što više nema medijacije ulema, ili pravnih eksperata. Svaki pojedinac je suočen s potrebom da pronađe, definira, i objektivizira značenje religije.

Ovo ne znači da je ulema, učenjaci, nestali; oni su još uvijek tu. Međutim, njihova znanja za vjernike više nemaju praktičnog značenja; njihovo tradicionalno i akademsko znanje ne pruža odgovore za kojima novi vjernici tragaju. Mnoge od ovih knjiga, s naslovima kao što su "Šta je islam?", "Živjeti s vjerom" i "Biti musliman na Zapadu", napisali su autori koji nisu učenjaci. Mnogi od njih su inžinjeri, ljudi sekularne tradicije vrlo modernih pogleda, samouki u pitanjima islama.

Prema tome, prvi značajan aspekt fenomena preseljavanja ljudi iz jedne u drugu zemlju jeste razdvajanje religije i kulture, te potreba da se religija definira na osnovu isključivo religioznih kriterija, u potpunosti imanentnih oblasti religije. Upravo to je ono što podrazumijevam pod "globalizacijom". Globalizacija znači čupanje iz korijena datih društava u pokušaju da se razviju sistemi mišljenja koji više ne bi bili vezani s datom kulturom; sistemi mišljenja ili običaja, ponašanja, ukusa, ili načina potrošnje.

U Francuskoj se nadugo i naširoko pisalo o otporu globalizaciji, drugim riječima amerikanizaciji ili, da budemo precizniji, odbijanju brze hrane i restorana McDonald's, koji se doživljavaju kao izvozni artikli američke kulture. U suštini, međutim, ni slučajno se ne radi o tome, radi se naprosto o načinu potrošnje koji nije isključivo vezan ni s jednom kulturom posebno, a prilagodljiv je apsolutno svugdje, što i jeste razlog njegove uspješnosti. Prema tome, kad se postavlja pitanje "Pod kojim uslovima islam može biti kompatibilan sa zapadnim vrijednostima?" postavlja se pogrešno pitanje.

Problem nije u tome "šta islam kaže o ovome ili o onome?" U toku povijesti islama mnogi su liberalni znalci napisali knjige koje nude rješenja: rješenja, na primjer, koja insistiraju na metaforičkom čitanju Kur'ana, rješenja koja insistiraju na poruci a ne na tekstu, rješenja koja insistiraju na duhu i vrijednostima više nego na pravilima i pravnim normama. Ovo ne predstavlja nikakvu novinu. Pozapadnjačenje islama ne dešava se neminovno kroz "aggiornamento", ili liberalizaciju teologa. Ono isto tako može poprimiti oblike fundamentalizma. Moderni fundamentalizam je jedan od oblika globalizacije islama, jedan od oblika pozapadnjačenja islama. Ovo moram posebno naglasiti, jer je upravo to ono najviše brine ljude.

U islamu, naravno, postoje liberalni i moderni mislioci. Itekako postoje, i uvijek su postojali. U Francuskoj, naprimjer, postoji profesor Mohamed Arkoun, koji je, kako renomirani filozof francuske kulture, tako i znalac islama. Postavlja se, međutim, sljedeći problem: ko čita profesora Arkouna? Ko kupuje njegove knjige? Kakav utjecaj on ima na današnju muslimansku mladež?

Pravo pitanje nije intelektualno ili teorijsko pitanje islama; suštinsko pitanje je pitanje opipljivih djelatnosti muslimana. Kakvi oblici i religiozna uvjerenja vladaju među današnjom muslimanskom mladeži? Oblici religioznosti kojima svjedočimo u današnjem islamu transverzalni su, manje ili više isti kao i oni koje nalazimo u najpopularnijim zapadnim vjeroispovijestima: katoličanstvu, protestantizmu, čak i judaizmu. Svjedoci smo razdvajanja religije i kulture u savremenom svijetu, drugim riječima, savremeni vjernici smatraju da su mnogo važniji vjera, duhovno iskustvo, pojedinačno i lično otkrovenje religije, nego što su to baština, kultura, tradicija, vlast i teologija.

Danas se susrećemo s oblicima religioznog preporoda koji rezultuju fenomenom "ponovo rođenih"; drugim riječima, ljudi se u svojoj religiji rađaju ponovo. Radi se možda o najupadljivijem fenomenu savremene religioznosti svih vjeroispovijesti. Vjerska uvjerenja danas uglavnom definiraju upravo ovi "ponovo rođeni" vjernici, a ne oni koje nazivamo sociološkim vjernicima. Ponovo rođeni vjernik ili vjernica jeste neko ko iznova otkriva vjeru i sam(a) odlučuje da će se od datog momenta njegov ili njen život potpuno postaviti u perspektivu ove nanovo iznađene vjere, drugim riječima, on ili ona će kroz svoj odnos pema toj vjeri sebe nanovo izgraditi. To je ono što nazivam "religioznost."

Religiju nije teško definirati: ukupnost uvjerenja, obznanjeni tekstovi, interpretacije, teološke debate, dogme, i tako dalje. Što se religioznosti tiče, ona je način na koji vjernici doživljavaju svoj odnos s religijom. A danas je religioznost, svugdje, daleko važnija od religije. Mladi ljudi koji se za vrijeme svjetskog skupa katoličke mladeži okupljaju da vide Papu, ne traže teološka objašnjenja. Oni su u potrazi za duhovnim i ličnim iskustvom. Oni su u potrazi za neposrednim iskustvom, za užitkom religioznog zanosa. Oni nisu u potrazi za razumijevanjem, oni nisu u potrazi za autoritetom. Njih nećete naći na nedjeljnim misama ili po bogoslovijama. Govori se da naše doba bilježi povratak kršćanskog religioznog uvjerenja i da milioni mladih ljudi svake godine hrle da vide Papu. Međutim, u isto vrijeme, sjemeništa i struka duhovnika sve više gube teren i sve je manje ljudi koji žele postati svećenici.

Prema tome, ovdje se ne radi o kontradikciji, nego o dva potpuno različita trenda: jedan je kriza religija kao institucija i kultura, a drugi je povratak religioznosti. Povratak religioznosti djeluje protiv religije. To je vrlo očigledno, naprimjer, među harizmatičnim fundamentalističkim protestantskim pokretima, gdje se vjera, prije svega, doživljava kao individualno iskustvo i raskid s tradicijom. U današnje vrijeme, religiozni preporod svugdje poprima oblik raskida s tradicijom, mnogo češće negoli oblik nastavljanja baštine. Ovim se može objasniti, naprimjer, zašto je debata o mjestu religije u okviru Evropskog ustava, po mom mišljenju, potpuno neumjesna, potpuno van ovovremenskih zbivanja. Zbog toga ova debata i nije zainteresovala nikoga, osim, naravno, religiozni establišment – konkretnije, katolički establišment.

Ono što danas etiketiramo kao islamski fundamentalizam, reislamizaciju, ne dešava se samo u zemljama Zapada, nego i u mnogim islamskim zemljama, pod istim okolnostima pod kojima se dešava i preporod religioznih uvjerenja u kršćanstvu, bilo da se radi o protestantizmu ili katoličanstvu. Dakle, daleko od toga da svjedočimo ekspanziji bliskoistočnog ili tradicionalnog islama, koji bi se afirmirao naspram isto tako tradicionalnog kršćanstva; ono što vidimo jeste globalizacija i pozapadnjačenje islama iznutra, što se odnosi i na njegove najfundamentalističkije oblike.

Pominjem fundamentalizam, zato što je fundamentalizam tema koja ljude najviše zabrinjava, i zato što predstavlja najznačajniji ulog u igri. Liberalni musliman ne zabrinjava nikoga, i ne čini se da njega iko i pominje, iako upravo takvi muslimani čine ogromnu većinu muslimana koji žive na Zapadu. Ovdje ću razmatrati manjinu, ne samo zato što ova manjina tako često biva najvažnija vijest nego i zbog toga što su radikalni pokreti često simptomi ne baš tako očitih trendova. Radikalni pokreti možda jesu patološke pojave, ali, najčešće, upravo patologija, ili odsustvo patologije, definiraju dobro zdravlje.

Šta se u danjašnje vrijeme naziva islamskim fundamentalizmom? Koriste se i drugačiji nazivi: neki ga nazivaju "vehabizam", po službenom nazivu te doktrine u Saudijskoj Arabiji. Oni sami nazivaju se "selefijima", što je termin koji koriste radije. "Selefi" znači "povratak načinu bogobojaznih prethodnika", odnosno Poslanika i Poslnikokovih nasljednika. Ja lično koristim termin "neofundamentalizam", ali ovo je tek puko pitanje terminologije. O čemu je riječ? Selefijski ili neofundamentalistički pokreti prije svega su pokreti koji kritikuju tradicionalne muslimanske kulture. Oni su prvenstveno nastrojeni protiv kulture, pa tek onda protiv zapadnjaštva. Dopustite da iznesem jedan primjer o kome smo svi čuli, primjer talibana u Afganistanu.

Kad su talibani 1996. došli na vlast u Afganistanu, njihov neprijatelj nije bio zapadnjački svijet: imali su izvrstan odnos s Amerikancima i strancima. Između 1996. i 1998. zapadnjaci su Afganistanom mogli putovati potpuno slobodno. Talibani se nisu borili protiv kršćanstva, ili zapadnjačkog svijeta, nego protiv tradicionalne afganistanske kulture. Vodili su kulturološki rat: zabranili muziku, poeziju, ples, igru u bilo kojem obliku, sve što je i nalik spektaklima i zabavi. Filmovi, audiotrake, romani – sve je bilo zabranjeno. Zabranili su oblike kulturnih aktivnosti koje su među Afganistancima bile vrlo tradicionalne, kao držanje ptica pjevica u kafezima, ili puštanje zmajeva. Zašto zabraniti da se u kući drže ptice pjevice? Zašto zabraniti puštanje zmajeva? Talibani su ponudili veoma jednostavno objašnjenje: ovaj svijet je stvoren da bi se vjernici mogli pripremiti za vječno spasenje. Ovo je motiv koji nalazimo u svim oblicima fundamentalizma. Uloga države nije da ustanovi pravično društvo, nego da vjernicima stvori mogućnosti, ako i prisilne, za ostvarenje njihovog spasenja.

Ova vrsta prisile u prošlosti se praktikovala tokom inkvizicije. Inkvizicija nije nikad kažnjavala ljude zato što se opiru društvenom poretku. Naprotiv, inkvizicijski pristup bio je da se vjernicima dopusti da iznađu put spasenja a onda su ih, ako je to bilo moguće, predavali u ruke sekularnih organa reda. Inkvizicija je bila opsjednuta spasenjem, a ne kažnjavanjem.

Te tako, za talibane, biti vjernik, biti musliman, znači strogo se pridržavati vjerskih obaveza – naprimjer, obavljanja molitve pet puta dnevno. Međutim, ako vas tokom molitve nešto prekine, dužni ste krenuti od samog početka. Argument talibana je slijedeći: ako ste pri molitvi, a u sobi vam počne pjevati ptica, to će vam odvratiti pažnju i molitva se poništava. Ako ste dobar musliman, morat ćete se odmah zaustaviti i početi sve ispočetka. Ali ne možemo biti sigurni da ste zaista dobar musliman i da ćete smoći snage da započnete iz početka. Prema tome, lakše je ukinuti ptice, jer vas onda ne mogu gnjaviti i odvraćati od vaših obaveza. Ista stvar sa zmajevima – zmaj se može zaplesti o granje drveća, ako se to desi, sigurno ćete se popeti na drvo da ga otpetljate, jer ste zmaja platili teško zarađenim novcem. Međutim, s vrha drveta se može vidjeti preko susjednovog zida, i tako ste u opasnosti da se ogriješite, jer biste mogli ugledati nepokrivenu tuđu ženu. Zašto zbog običnog zmaja riskirati vječnu vatru pakla? Zmajevi su zabranjeni.

Logika obrazloženja do kraja je nategnuta, drugim riječima, ovaj oblik religioznosti poništava kulturu, rasuđujući ovako: ili kultura pripada religiji, pa, prema tome za kulturom nema potrebe, ili je kultura ipak nešto drugo u odnosu na religiju pa, prema tome, mora biti uklonjena, jer nas od religije odvraća. Istina, ova vrsta poricanja svake vrste odvraćanja pažnje, svega što nije u direktnoj vezi s praktikovanjem vjere i iznalaženjem spasenja, izraz je načina mišljenja na koji nailazimo u mnogim vjeroispovijestima. Radi se o standardnom načinu mišljenja koji se može zapaziti u, naprimjer, nekim formama američkog protestantizma.

Ova vrsta fundamentalizma ujedno predstavlja glavni razlog gubitka kulturnog identiteta; ona, zapravo, opravdava gubitak kulturnog identiteta. Nedostatak kulturnog identiteta ona smatra pozitivnom tekovinom. A ako se ova vrsta fundamentalizma i pojavila u geografskim područjima na kojima, što ne predstavlja nikakvo iznenađenje, žive uglavnom plemenska društva – Saudijska Arabija, talibanski Afganistan – ona ipak savršeno odgovara modernom gubitku kulturnog identiteta. Ona nudi mladima izgovor za krizu njihovog kulturnog identiteta. Mule, i vehabijski imami ili selefije, koji žive u Evropi i razgovaraju s mladim ljudima doseljeničkog porijekla, ovim mladim ljudima kazuju stvari jednostavno i jasno. Oni im kažu: "Vi niste naslijedili islam svojih djedova jer vam djedovi nisu prenijeli islam, vaši djedovi su došli iz Maroka, iz Alžira, vaši djedovi tvrde da su muslimani, i doživljavaju sebe kao takve, ali svoj islam nisu prenijeli vama. Ali to je dobro, jer islam vaših djedova i nije pravi islam."

"Islam vaših djedova je islam murabitski, marokanski islam, sufijski islam, tradicionalni islam, koji nema nikakve veze s učenjima prorokovim. Prema tome, zapravo je dobro što ste izgubili tradicionalnu kulturu svojih porodica. Ne osjećate se Francuzima ili Španjolcima ili Italijanima, ne osjećate se Evropljanima, što je sasvim u redu jer Evropa nije islam. Ne osjećate se ničim posebno; što je savršeno, jer vam pruža najbolje moguće šanse da postanete pravi muslimani, to jest, da živite svoj islam kao čistu religiju, kao postavku normi i vrijednosti bez ikakvog društvenog ili kulturnog sadržaja."

Radi se o koherentnom i strukturiranom diskursu. To je ono što govore, naprimjer, članovi udruženja pod imenom "Tabligh", kad idu od vrata do vrata. Oni nisu radikali, oni nisu teroristi, oni su ljudi koji vrlo skrupulozno poštuju zakone zemalja u kojima žive. Ali su oni ljudi koji smatraju da živimo u svijetu u kojem islam nije utkan u društvo i teritoriju i u tome ne vide gubitak koliko priliku, zato što je islam konačno odriješen bilo koje date kulture. Ovo objašnjava zašto fundamentalističke ideologije imaju toliko uspjeha među mladom populacijom muslimana sa zadapnjačkim iskustvom. Ovdje fundamentalizam nije protest originalne kulture; čak naprotiv, on opravdava nestanak originalnih kultura. Velika bi greška bila moderne forme fundamentalizma vezivati za ideju sudara kultura, ili sudara civilizacija, jer kultura više nema, i nema više civilizacije.

Danas se o pitanjima religijskih sukoba govori s kulturološkog aspekta. Ovo je pogrešno i besmisleno, jer vjerski sukobi nemaju veze s kulturnim razlikama. Upravo zato rješenja koja mi u Evropi pokušavamo ponuditi za postojeće probleme religioznog fundamentalizma, nikad nemaju u vidu ono šta se u stvari dešava. Ovdje se ne radi o problemu Bliskog istoka, i ne pridružuju se mladi ljudi fundamentalističkim grupama zato što pitanje Palestine još uvijek nije riješeno. Ovo s tim nema nikakve veze. Mladi ljudi ne postaju fundamentalisti zato što zapadnjačka civilizacija ignorira kulturu njihovih otaca. Ni ovo s tim nema nikakve veze.

Kad ovi mladi ljudi prigrle neofundamentalističke ideologije, oni ulaze u kosmos u kojem nanovo grade svoju religiju na bazi svojih, individualnih, jastava, i za njih je to iskustvo Svemogućeg, iskustvo stvaranja; pojava također prisutna među protestantskim fundamentalistima. Svi su ovi oblici fundamentalizma bazirani na istim aspektima: gubitku izričitog kulturnog identiteta, individualizaciji, raskidu porodičnih i društvenih veza, i "pozitivizaciji" – činjenici da se ovaj raskid smatra pozitivnim.

Ovo oživljavanje religioznosti je i generacijsko pitanje. To jednako vrijedi za katoličanstvo, to jednako vrijedi za muslimane, i vrlo često i za mlade protestante. Mladi se vraćaju religiji češće kroz sukob s religijom svojih roditelja, ili uporedo s religijom svojih roditelja, nego nastavljajući tu religiju. Protestanti jako drže do ovih Isusovih riječi: "Napusti porodicu, napusti prijatelje, napusti dom svoj i hajde za mnom." Ova ideja, da se preporod vjere mora desiti kroz raskid, postojala je oduvijek, naravno. Tekst Evanđelja uvijek je isti, ali, kao i obično, u različitim istorijskim periodima koriste se i različite paradigme iz svetih knjiga. Muslimani rade to isto: Kur'an pruža sve odgovore, ali u današnje vrijeme biraju se one sure koje odražavaju postojeći vjerski zanos.

Ova rekonstrukcija vjere izvodi se na individualnoj, generacijskoj osnovi, i na vjeri koncipiranoj kao datost kodova, normi, i vrijednosti, a ne kao bogoslovni korpus. Živimo u vremenu kad se teologija prezire. Teolozi su nestali: pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka, čuveni teolozi su imali svoju publiku, kako među katolicima, tako i među protestantima. O teološkim pitanjima vodile su se rasprave. Toga više nema, čak ni u katoličkim krugovima. Naravno, u čuvenim sjemeništima i dalje postoje družbe teologa, ali teologa kao okosnice, korporacije, više nema. Sad Kurija u Vatikanu, a ne teolozi, kontrolira vjersku ortodoksiju, a ovo važi i za sve ostale vjerosipovijesti.

Ista se stvar dešava s islamom. Ulema, ili doktori vjere, oni koji govore istinu, izgubili su legitimitet, ali, istovremeno, ljudi i dalje trebaju istinu; odatle insistiranje na normama i/ili vrijednostima. I čitav spor između fundamentalističkih radikalnih formi, s jedne strane, i liberalnih formi, s druge, svodi se na pitanje o tome da li više važnosti pridajemo normama ili vrijednostima. U tome danas leži razlika između liberalizma i fundamentalizma. Ali, oblici neofundamentalizma kojima danas svjedočimo, oblici su ponovnog uspostavlajnja normi, koje mogu biti vrlo promjenljive: izvjesne grupe neofundamentalista insistirat će na normama pojavnosti, kao što je propisano odijevanje, gdje je bitan način oblačenja. Ovim se objašnjava značaj pitanja muslimanskog vela.

U vezi s tim, zanimljivo je primijetiti da je pitanje muslimanskog vela postalo predmet rasprava tek odnedavno. Rasprave o velu nisu postojale prije 30 ili 40 godina. Kabalisti su u Turskoj unekoliko raspravljali o ukidanju vela, ali je čak i u Turskoj veo postao predmet žustrih javnih debata tek u zadnjih 15 godina; pedesetih godina prošlog vijeka veo se nije pojavljivao kao predmet javnih sporenja. Ovaj problem obilježavanja religioznog identiteta iznenada postaje iznimno važan. Danas je problem vanjskih vjerskih oznaka toliko važan zbog toga što se vjerske zajednice nanovo stvaraju kao manje-više zatvorene zajednice.

Dozvolite da se vratim svom katoličkom primjeru: prije 30 ili 40 ili 50 godina, u Francuskoj se za svakog ko nije protestant ili Jevrej pretpostavljalo da je katolik, a katolička crkva postojala je kao izraz društva, ili kulture, čak i ako je to predstavljalo problem državi. Što pokazuje vrlo jednostavna činjenica: u crkvi se mogao vjenčati ko god je to htio, bez obzira je li išao u crkvu ili ne, i bez obzira je li imao prvu pričest ili nije. Danas, uz novu generaciju svećenstva, ne možete se tako lako vjenčati u crkvi, ako niste član župe, ili vjerske zajednice. Morate dokazati da ste član zajednice; morate pohađati časove vjerske obuke, i tako dalje.

Današnje vjerske zajednice nisu više izraz kultura ili društava. One su rekonstrukcije sazdane na individualnoj i dobrovoljnoj osnovi. Danas se sve religije doživljavaju kao manjine, čak i kada predstavljaju većinu. Na primjer, u Sjedinjenim Državama, 80 posto Amerikanaca izjavljuje da su vjernici i da redovno pohađaju vjerske institucije. U isto vrijeme, svi propovijednici, bilo da se radi o protestantima, katolicima ili muslimanima, tvrde isto: "Živimo u ateističkom, materijalističkom i pornografskom društvu...", društvu u kojem 80 posto ljudi tvrde da su vjernici. Znači, ili postoji kontradiktornost, ili su oni upravu. A po mom mišljenju, oni su upravu. Činjenica je da društva više nisu religiozna, iako vjernici čine većinu društva. Društva se sad izgrađuju na drugačijim oblicima kulturalnog značenja, načina potrošnje, normi, vrijednosti, ekonomije, bilo čega što vam padne na pamet. Više ne postoji dokaz vjere, čak ni u društvima gdje vjernici čine većinu.

Prema tome, pitanje "Šta je vjera?", danas postaje glavno pitanje zajednice vjernika. Ali ova zajednica vjernika više se ne bazira na kulturi, i sve se manje bazira na teritoriji. Prema tome, nalazimo se usred rekonstruktivnih napora jedne virtualne zajednice. Nisu svi u istoj poziciji. Katolička crkva ima ogromnu prednost, budući jedna institucija, imajući Papu, posjedujući globalnu dimenziju, i budući nadnacionalna. Znači, katolička crkva može preživjeti krizu globalizacije, ali ostale religije, kojima upravo institucije nedostaju, najednom se suočavaju s problemom zbog nedoumica izazvanih pitanjima "Šta kažu pravila? Ko je pozvan da govori istinu o stvarima vjere?" Ovo rezultira paradoksom potpune otvorenosti debate koja, međutim, gotovo uvijek završi u korist fundamentalista. Zašto? Zato što oni imaju najjasnije ideje o tome šta pravila znače.

Uzmimo za primjer fetvu na internetu: sve su stranice na engleskom, jer je engleski jezik globalizacije. Kad bi i postojala, niko ne bi čitao internetsku stranicu fetve na arapskom. Osim toga, možete postavljati pitanja a uvijek ima ljudi, muslimana, mladih ljudi obično izoliranih u svijetu koji nije dio muslimanskog svijeta, koji postavljaju pitanja kao: "Kako da se snađem?" A onaj koji odgovara – obično fundamentalist, naravno, jer upravo njih zanimaju pitanja ove vrste – i te kako dobro zna da se pravne norme ne mogu pokrenuti ili primijeniti. Oni znaju da ne možete kazniti nekoga ko ne poštuje vjerske zakone. Na taj način, čak su i fundamentalisti skloni upotrebi diskursa zasnovanog na moralu i vrijednostima, i prvenstvu vrijednosti nad pravilima.

Ovo ne znači da se krećemo prema liberalnijem islamu – što bi bila jedna od mogućnosti – nego da su oblici religioznosti, čak i svojoj fundamentalističkoj dimenziji, suštinski moderni, savremeni, i, na izvjestan način, savršeno kompatibilni s drugim religijama. Kad je Pim Fortuyn u Holandiji odlučio povesti kampanju protiv islamskih uticaja, nije to učinio u odbranu tradicionalnih vrijednosti kršćanstva i Evrope, nego, baš naprotiv, u odbranu vrijednosti seksualnih sloboda (odbranu homoseksualaca). Marokanski imam, čije je propovijedanje na nizozemskoj televiziji šokiralo Pima Fortuyna, usvojio je konzervativni stav koji je isto tako mogao biti i kršćanski (homoseksualci su bolesnici i potrebnije im je liječenje nego priznanje njihovih prava kao manjine). O temama kao što su porodica, seksualna sloboda, homoseksualnost, ili abortus, religiozni muslimani u Evropi na istoj su strani na kojoj i konzervativni kršćani. Postoji sudar vrijednosti, ali sukobljeni nisu Istok i Zapad, ili islam i kršćanstvo. Debata koja se vodi interna je evropska debata, koja preispituje evropske vrijednosti i identitet.

Pod pretpostavkom da je ovo što tvrdim tačno, te da se nalazimo u zajedničkoj matrici religioznosti, to još uvijek ne objašnjava islamski politički radikalizam. Osama bin Laden u daleko većoj mjeri predstavlja dio ostavštine tradicije zapadnjačkog radikalizma nego puki izraz tradicionalnog političkog nasilja u islamu. Svi savremeni aktivisti, osim Saudijaca i Jemenaca, koji predstavljaju važan izuzetak, vratili su se islamu kroz zapadnjački kontekst: Mohamed Atta, Zacharias Moussaoui, Daoudi; svi oni su ovdje na Zapadu postali "ponovo rođeni muslimani", ne u Egiptu ili Maroku, nego ovdje među nama, u Marseillesu, Londonu, Montrealu. Svi su se školovali kroz insitucije modernog, zapadnjačkog obrazovanja. Osim Saudijaca, niko od njih ne potječe iz religiozne kur'anske škole. Svi su presjekli familijarne veze. Niko od njih nije usvojio vjersku tradiciju svojih roditelja. Među njima postoji jedan imenitelj apsolutno zajednički: kad su bili uhapšeni, njihove su porodice izjavile da ih nisu vidjele već godinu, dvije ili tri godine. A kada prihvate radikalne nazore Zapada, gdje idu da vode džihad?

Uzmimo za primjer, u Francuskoj, mladog francuskog muslimana alžirskog porijekla, čija je porodica rođena u Alžiru, koji "ponovo rođeni musliman" postane u predgrađima Pariza, i koji odluči da povede džihad. Možda pomislite da sve što treba da uradi kako bi poveo džihad jeste da ode do Alžira, jer mu tamo za to ne nedostaje prilika. Međutim ne postoje primjeri mladih osoba alžirskog porijekla koje postanu radikalisti u Francuskoj pa odu u Alžir da vode džihad. Gdje odlaze? Odlaze u Bosnu, u Čečeniju, u Afganistan, u Kašmir, u New York, ili na Zapad. Niko se ne vraća u svoju zemlju porijekla. To znači da oni Bliski Istok ni ne vide kao srce muslimanske kulture i središte teritorijalizirane muslimanske civilizacije koje bi mogli napasti i zaposjesti krstaši. Oni žive u globalnom svijetu, ne kao Bliskoistočnjaci.

Većina njih, ili barem polovina, vjenčali su se sa ženama evropskog porijekla, od kojih neke odlučuju da prate svoje muževe; kad postanu porodični ljudi, njihova porodica biva ustrojena moderno, strukturirana je kao bračni par. Upravo su objavljeni memoari supruge ubice afganistanskog komandanta Masuda. Ona je Belgijanka, ali je tuniskog porijekla. Trenutno joj se sudi na sudu u Briselu. U svojoj knjizi ona objašnjava kako je došlo do njenog vjenčanja, kako je s mužem otišla u Afganistan, kako su – kao bračni par – živjeli među mudžahedinima i talibanima. Familijarno jezgro je dakle u potpunosti moderno. Ne postoji patrijarhalna struktura u čijem okviru se moraju poštovati otac ili djed. Naprotiv, postoji raskid s ocem ili djedom.

I na kraju još jedan fenomen: preobraćenici. U nedavno otkivenim radikalnim mrežama, postoji sve veći broj preobraćenika. Jednu trećinu begalske mreže, najbrojnije ikada otkrivene u Francuskoj, sačinjavaju preobraćenici. Neke od terorističkih akcija islamista izvedenih u muslimanskim zemljama, navodno su orkestrirali preobraćenici, sa Zapada. Teroristički napad na sinagogu u Djerbi, u Tunisu, izveo je jedan mladi Tunižanin – on sam je Tunižanin iz Tunisa, ali cijela njegova porodica živi u Lionu, u Francskoj. Francuska policija je nedavno uhapsila njemačkog građanina slavenskog imena, poljskog imena, koji se preobratio na islam, i za kojeg policija smatra da stoji iza ovog napada i da je bio veza između ovog mladog Tunižanina i Bin Ladena. Richard Reid, čovjek koji je pokušao raznijeti britanski avion, José Padilla, John Walker Lindh, američki taliban, svi su preobaćenici. Radi se, očito, o rastućem fenomenu.

Ove preobraćenike moramo analizirati, zato što je, ako i ne postoje u velikom broju, samo njihovo postojanje vrlo simptomatično, i veoma zanimljlivo s intelektualnog stanovišta. Možemo razmotriti fenomen preobraćenika u siromašnim krajevima današnje Francuske. Upravo to je ono što ja nazivam "preobraćenje iz protesta"; uzmimo za primjer mladića francukog porijekla, vodi pasji život, kako kažemo u Francuskoj, u siromaštvu, ne isključivo i često ne uopće materijalnom siromaštvu, već prije u moralnoj i psihološkoj mizeriji, nema šanse da dobije posao, da ostvari bilo kakav društveni napredak, nekad preprodaje drogu, nekad krade auta, opstaje u malom svijetu crnog tržišta, delinkvencije, kao parazit. Odlučuje da se preobrati i pridruži grupi lokalnih islamskih aktivista, koju sačinjavaju njegovi prijatelji, njegovi poznanici, njegov komšija, žive u istoj zgradi, i on im pridružuje zato što se ova grupa aktivno suprotstavlja sistemu.

Krajnja ljevica Evrope danas je napustila područja društvene isključenosti. To je činjenica. Imamo opravdane razloge da se radujemo iščezavanju nasilne i radikalne krajnje ljevice, ali je ona poslužila svrsi, koja se sastojala u kanalisanju i kontroli izvjesnog revolta, koji je često bio zasnovan na generacijskom jazu. Ali s ovim je gotovo: jedan tridesetogodišnjak, u Francuskoj, koji bi se nekad pridružio proletarskoj ljevici, maoistima ili Action Directe, koji bi, u Italiji, postao član Brigate Rosse, koji bi, u Njemačkoj, postao član Rote Armee Fraktion, ovakva mlada osoba više nema mogućnosti da se pridruži ljevičarskim pokretima, i ako on ili ona žele da se suprotstave sistemu, koristeći nasilje, on ili ona imaju samo jedan uzor: a to je Bin Laden, ili lokalni ogranak islamskih mreža, i njegovi ili njeni prijatelji. A šta oni rade? Oni rade isto ono što su radili radikali krajnje ljevice oko 1960: traže raspoložive pokrete boraca za slobodu. Prije su išli u dolinu Bekaa da od palestinske ljevice nauče kako se koristi kalašnjikov, i s njima su otimali avione. Danas idu u Afganistan da od "binladenista" nauče kako se koristi kalašnjikov i kako se otimaju avioni; u međuvremenu su se izuzetno izvještili. Svjedoci smo, prema tome, neke vrste potrage za mitičnim, mesijanskim, transnacionalnim oslobodilačkim pokretima, koji svi imaju zajednički cilj – američki imperijalizam – koji se koncipira kao moderni oblik dominacije, moderni oblik kapitalizma.

Bin Ladenove borbe predstavljaju dio povijesti, i to mnogo više zapadnjačke nego striktno bliskoistočne matrice. Ljudi Bina Ladena ne žive u Egiptu, u Siriji, u Libanonu, niti u Iraku. Išli smo s 200 000 vojnika da ih tamo tražimo, ali ih nismo našli. Nisu čak ni u Alžiru; oni su tu, među nama – jer su oni rezultat ne naše povijesti, nego stapanja svih povijesti, rezultat globalizacije.

 



Published 2010-05-10


Original in English
Translation by Mirjana Evtov
First published in Krzysztof Michalski (ed.), Conditions of European Solidarity, vol. II: Religion in the New Europe, Central European University Press 2006 / Sarajevo Notebook 27-28 (2010)

Contributed by Sarajevo Notebook
© Olivier Roy / Institute for Human Sciences / Sarajevo Notebook
© Eurozine
 

Eurozine BLOG

On the Eurozine BLOG, editors and Eurozine contributors comment on current affairs and events. What's behind the headlines in the world of European intellectual journals?
CHeFred
A master of the daily grind

http://www.eurozine.com/blog/
On Sunday 30 November, Turkish publisher Osman Deniztekin died, just a few weeks after having been diagnosed with leukemia. He was 65. In memoriam. [more]

Ben Tendler
Cultures of the Anthropocene

http://www.eurozine.com/blog/
Though the Anthropocene has yet to be officially ratified as a new geological epoch, reflections on cultures of the Anthropocene can hardly be considered premature, writes Ben Tendler. A roundup of recent contributions to the public debate that seek to overcome departmental thinking. [more]

Focal points     click for more

Russia in global dialogue

http://www.eurozine.com/comp/focalpoints/eurocrisis.html
In the two decades after the end of the Cold War, intellectual interaction between Russia and Europe has intensified. It has not, however, prompted a common conversation. The focal point "Russia in global dialogue" seeks to fuel debate on democracy, society and the legacy of empire. [more]

Ukraine in focus

http://www.eurozine.com/comp/focalpoints/publicsphere.html
Ten years after the Orange Revolution, Ukraine is in the throes of yet another major struggle. Eurozine provides commentary on events as they unfold and further articles from the archive providing background to the situation in today's Ukraine. [more]

The ends of democracy

http://www.eurozine.com/comp/focalpoints/democracy.html
At a time when the global pull of democracy has never been stronger, the crisis of democracy has become acute. Eurozine has collected articles that make the problems of democracy so tangible that one starts to wonder if it has a future at all, as well as those that return to the very basis of the principle of democracy. [more]

The EU: Broken or just broke?

http://www.eurozine.com/comp/focalpoints/eurocrisis.html
Brought on by the global economic recession, the eurocrisis has been exacerbated by serious faults built into the monetary union. Contributors discuss whether the EU is not only broke, but also broken -- and if so, whether Europe's leaders are up to the task of fixing it. [more]

Time to Talk     click for more

Time to Talk, a network of European Houses of Debate, has partnered up with Eurozine to launch an online platform. Here you can watch video highlights from all TTT events, anytime, anywhere.
Dessislava Gavrilova, Jo Glanville et al.
The role of literature houses in protecting the space for free expression

http://www.eurozine.com/timetotalk/european-literature-houses-meeting-2014/
This summer, Time to Talk partner Free Word, London hosted a debate on the role that literature houses play in preserving freedom of expression both in Europe and globally. Should everyone get a place on the podium? Also those representing the political extremes? [more]

Support Eurozine     click for more

If you appreciate Eurozine's work and would like to support our contribution to the establishment of a European public sphere, see information about making a donation.

Vacancies at Eurozine     click for more

There are currently no positions available.

Editor's choice     click for more

Felix Stalder
Digital solidarity

http://www.eurozine.com/articles/2014-02-26-stalder-en.html
As the culture and institutions of the Gutenberg Galaxy wane, Felix Stalder looks to commons, assemblies, swarms and weak networks as a basis for remaking society in a more inclusive and diverse way. The aim being to expand autonomy and solidarity at the same time. [more]

Literature     click for more

Olga Tokarczuk
A finger pointing at the moon

http://www.eurozine.com/articles/2014-01-16-tokarczuk-en.html
Our language is our literary destiny, writes Olga Tokarczuk. And "minority" languages provide a special kind of sanctuary too, inaccessible to the rest of the world. But, there again, language is at its most powerful when it reaches beyond itself and starts to create an alternative world. [more]

Piotr Kiezun, Jaroslaw Kuisz
Literary perspectives special: Witold Gombrowicz

http://www.eurozine.com/articles/2013-08-16-kuisz-en.html
The recent publication of the private diary of Witold Gombrowicz provides unparalleled insight into the life of one of Poland's great twentieth-century novelists and dramatists. But this is not literature. Instead: here he is, completely naked. [more]

Literary perspectives
The re-transnationalization of literary criticism

http://www.eurozine.com/comp/literaryperspectives.html
Eurozine's series of essays aims to provide an overview of diverse literary landscapes in Europe. Covered so far: Croatia, Sweden, Austria, Estonia, Ukraine, Northern Ireland, Slovenia, the Netherlands and Hungary. [more]

Debate series     click for more

Europe talks to Europe

http://www.eurozine.com/comp/europetalkstoeurope.html
Nationalism in Belgium might be different from nationalism in Ukraine, but if we want to understand the current European crisis and how to overcome it we need to take both into account. The debate series "Europe talks to Europe" is an attempt to turn European intellectual debate into a two-way street. [more]

Conferences     click for more

Eurozine emerged from an informal network dating back to 1983. Since then, European cultural magazines have met annually in European cities to exchange ideas and experiences. Around 100 journals from almost every European country are now regularly involved in these meetings.
Law and Border. House Search in Fortress Europe
The 26th European Meeting of Cultural Journals
Conversano, 3-6 October 2014

http://www.eurozine.com/comp/conversano2014.html
Eurozine's 2014 conference in southern Italy, not far from Lampedusa, addressed both EU refugee and immigration policies and intellectual partnerships across the Mediterranean. Speakers included Italian investigative journalist Fabrizio Gatti and Moroccan feminist and Nobel Peace Prize nominee Rita El Khayat. [more]

Multimedia     click for more

http://www.eurozine.com/comp/multimedia.html
Multimedia section including videos of past Eurozine conferences in Vilnius (2009) and Sibiu (2007). [more]


powered by publick.net