Za prijem je Zahra, mudjahidova supruga, servirala drhtalicu od jagoda i čaj. Nakon toga se povukla za nekoliko sati, u samoću, u kuhinju. Njen muž ju ne želi opterećivati sa njegovim pričama. Ona je već dvije godine u braku sa tridesetogodišnjim palestincem Chalidom. Chalid posjeduje jedan skromni imbss-grill za pečenje pilića u Jarmuku u najvećem logoru palestinskih izbjeglica u Damasku. Katkad zaradjuje malo novaca kao štukater ili električar.

Jarmuk postoji već od 1957 godine, gdje je Chalid i ugledao svijetlo svijeta. To je danas tako rekući, periferija sa 110.000 stanovnika ali unutar gradskih granica Damaska. On nije još nikada vidio Palestinu.

Chalid iz Jarmuka je jedini iz njegove bivše jedinice koji je preživio napad američkog helikoptera u Iraku. To je bilo prije tri godine. Bilo ih je dvadeset; sve mladi palestinčani, medju njima bliski susjedi te njegov najmladji brat, – koji su upravo završili svoju četvrtu i zadnju bitku. Chalidu nije jednostavno shvatiti svoje doživljaje.

Po ulicama Jarmuka vise posvuda palestinske zastave, na zidovima, na prevelikim formatima se vide portreti od Jassira Arafata i Šeika Jassina no se ne vidi niti jedan jedini portret sirijskog predsjednika Basar al-Assad-a, bez kojega se život, u ostalim četvrtima Damaska ne može niti zamisliti. Kontaktni povjerenik vodi me kroz labirint zamršenih ulica i uličica Jarmuka sve do dobro sakrivenog stana.

Kada smo ustupili u dnevnu sobu Chalid nas je prijazno pozdravio ali bez rukovanja. U toku slijedećeg razgovora nije mi niti jednom pogledao otvoreno u lice. Očevidno se on vrlo strogo drži na propise ponašanja za jednog strogovjernog, oženjenog muslimana.

Nakon što je on glasno i jasno izgovorio riječ Bismillah – muslimanska vjeropotvrda, započeo je na elegantnom, književnom arapskom jeziku polako pripovijedati svoju priču. Jedan prijatelj, koji se u Iraku borio je prije kratkog vremena nestao. Ne vjeruje se da ga je netko izdao. No pošto je to putvanje bilo organizirano od njegove džamije i u kooperaciji sa vladom nameće se predpostavka da su tajne službe pretražile sve zahtjeve za vize postavljene od mladih dobrovoljaca, koji su te formulare ispunili u dobroj vjeri na pravednu stvar.

Nakon tjedan dana dobila je majka njegovog prijatelja jedan telefonski naziv : Ona može odmah doći i pokupiti svog sina. Majka ga je našla, kao što je i bilo opisano na telefonu, na ulici pred uredom državne službe sigurnosti, u jednom drvenom, grubo slupanom sanduku, sa očevidnim povredama mučenja i mrtav. Zbog toga i zbog jednog drugog razloga, je Chalid htio na tanko ispričati i dati zapisati tu svoju priču. On je mišljenja da će i njega takodjer ubrzo uhvatiti.

Usprkos drugačijih glasina, nastavlja Chalid, nemoguće je danas ući u Irak iz Sirije. Cijela granica je u medjuvremenu pretvorena u zatvorenu, zabranjenu zonu u širini od dva kilometara. Chalid je uvjeren: U najboljm slučaju, mogu trenutačno, dobrovoljci ući u Irak preko Jordanije. On zna priče o dobrovoljcima, spremni za borbu, koji su nekoliko stotina kilometara pješačili kroz pustinju.

Chalid je dobio poziv u ožujku 2003 godine. U predvečerju SAD-invazije pozivali su imami u džamiji, sve vjernike na odbranu arapske zemlje od nevjernika. On je, iako je bio najstariji sin sa odgovornošću i brizi o obitelji, osjećao da mora slijediti ovaj poziv vjere. Chalid je bio uvjeren u neophodnost borbe protiv SAD-invazije. Tri dana prije prodora SAD – armije, bio je jedan ponedjeljak, on se sjeća točno, našao se sa još nekoliko stotina vjernika, spremni za borbu, pred iračkom ambasadom. Svima su bile odmah ispostavljene ulazne vize. Kratko nakon toga su nastupili putovanje sa autobusima koje je stavila sirijska vlada na raspoloženje. Deset sati do granice a potom kroz cijeli Irak sve do blizine grada al-Kut u provinciji Wasit.

To je bilo prvo Chalidovo putovanje u inozemstvo

Bilo ih je dvadeset muškaraca, najvećim dijelom prijatelji i susjedi s kojima je on odrasao, igrajući nogomet po ulicama logora, ali i nekoliko bratića te njegov mladji brat. U Iraku su spavali sakriveni u svakakvim skloništima; na početku pod slobodnim nebom a kada je pučanstvo pobjeglo, ispred uvijek bliže dolazećim američkim trupama, i u praznim školama.

To je bilo prvo putovanje u inozemstvo, jednog mladog muškarca, koji je do tada još uvijek stanovao kod svoje majke, koji je imao sreću izučiti ručnoradni-umjetnički zanat. Potvrda njegove vičnost te poznavanje zanata se vidi u ovoj sobi kroz lijepo zavijene štukterske lukove, upuštenim svijetiljkama i u sveopćem umjetnički dekoriranim plafonom. Chalid je činio dojam, da se nada, u prisutnosti jednog neopasnog evropljanina, ugasiti svoju žedju za govorom. Jer, niti svojim prijateljima i niti svom imamu bi on mogao povjeriti svoje doživljaje. Svoju ženu ne želi opterećivati – ne samo da štiti njenu dušu, on ju želi štititi i protiv eventualnog mučenja službe sigurnosti. Od SAD prisiljena, pročešljava, sirijska tajna služba Muhabarat, razgranjena, kao hobotnica, trenutačno redove svih onih koji su na početku SAD-invazije dobrovoljno, a po potražnji imama te sa državnom potporom, otišli u rat.

Jedina stvar koja bi mu mogla pomoći bi bilo psihološko starateljstvo – liječenje, koje je ovdje nezamislivo a kada bi govorio u javnosti o svojim duševnim bolovima, stajalo bi ga to i glave.

Za vrijeme prvih ratnih dana mogli su Mudjaheddin u Iraku, bez ikakovih problema organizirati naoružanje i eksploziv. Kada su kampirali na sunnitskim područjima mještani su poklanjali ili prodavali, božjim ratnicima – ugostima, svakovrstni ratni materijal, a poslije su se snabdijevali kroz napade na američka vozila. I još danas je moguće u suvenirskim dućanima u Damasku kupiti "ispod stola" sve moguće relikvije koje potječu iz mudjaheddinovih zaplijena : US-oznake činova za podporučnike, pakovanje po dvadeset komada, sa originalnom banderolom, ili zlatno svjetlucajuće, masivne značke koje dokazuju da je nosač član sigrunosnih iračkih snaga.

Prvoga, od svojih neiskusnih, suboraca je Chalid već izgubio prije prve operacije. On je bio žrtva jedne otmice. Chalid i njegovi drugovi bili su svi neoženjeni muškarci oko dvadesetih godina, koji su u domovini, još svi živjeli kod svojih obitelji. U Iraku su živjeli od svojih uštedjevina ili od milosrdja koja su dobili od džamija ili pučanstva za koje su oni bili, kao otporne snage, dobrodošli. No puno šiitskih Iračana, koji su dugo patili pod tlakom Saddamovog režima, bili su sretni zbog prisutnosti SAD-Armije te su izdavali vojnicima mudjaheddinova skrovišta. Za tu izdajnu uslugu su dobivali 2000 $US dollara.

Jedan drugi od Chalidovih drugova nestao je iz Souka (trg, bazar ) na bijelom danu i nije nikada više bio vidjen. Od tada su samo sakrili svoj materijal u napuštenim školama a spavali, vani sakriveni, pod zvijezdama. Za Chalidovu grupu kao i za sve ostale autonomno organizirane i samostalno operirajuće grupe, nije bilo nikakovih informacija ili uputstava bilo preko mobil telefona, bilo preko interneta. Tim više su švrljali izvidnici odnosno kuriri preko sela i pronosili po školskim štabovima ili po džamijama, informacije o prodorima SAD-armije, o njihovom pozicijama i o aktualnoj situaciji fronta. Chalid pripovijeda, skoro zanosno, kao i svaki ratni veteran na ovom svijetu, o prvim danima, o novom uzbudjenom vremenu u toj svezi muškaraca. On je jos uvijek fasciniran od zajedničkih veza u ilegalstvu, temeljene na zajedno provedenoj mladosti, od zajedničkih ideala, zajedničkih obroka, zajedničkih molitva. Fasciniran i od zajedničkih adrenalinskih šokova.

Za vrijeme negovog raporta o prvoj operaciji, za koju on upotrebljava arapsku riječ amal (može se prevesti sa "činiti, djelovati, postignuće, izvršenje" ali isto "vojna operacija") skoči odjednom taj mršavi, očeličeni, muškarac, sa svog sjedala te donosi iz pokrajnje sobe jednu plastičnu vrečicu. Unutra, jedna crna vunena kapa sa izrezima za oči, jedan sa krvlju i pijeskom sljepljeni crni kombinezon, jedan prsneni opasač iz čvrstog armijskog tekstila sa pretincima za eksploziv.

Skoro sa dječjim oduševljenjem oblači taj opasač i počinje objašnjavati što i u kojem pretincu se nešto umeće. Potom izvlači iz vrečice jedan manji Saddam-Hussein plakat, koji je bio hermetički zatvoren u plastičnoj foliji. Na pozadini plakata je sa urednim arapskim rukopisom sastavio svoj testament. Gledajući na svoj testament cure mu najdenom suze iz očiju. Pošto nitko iz njegove grupe nije posjedovao papir bio je prinudjen oderati sa zida Saddamov plakat i na pozadini sastaviti svoju zadnju volju. Osjećao je da je njegov život bio u opasnosti. Već prije prve operacije je on najveći dio svoje imovine prepisao na svog osamnaestogodišnjeg brata. Radilo se o jednom napadu na oružajni transport, prvi ode četiri udarca na američke konvoje, za vrijeme kojih, su, po Chalidovim navodima, bili najmanje 25 američkih vojnika ubijeni. Ali ne samo oni; "... da je moj mali braco morao poginuti".

Said je preminuo sa smješkom na licu

Chalid jako plače i jeca. Jedna cigareta, i on se toliko sabrao da ja mogao započeti sa propisanom popodnevnom molidbom. On pjeva sa punim glasom, kako je to osobno samo strogo pobožnim muslimanima, koji su perfektno savladali umjetnost recitiranja korana. Čini se da ga prisutnost stranih osoba, za vrijeme molidbe uopće ne smeta.

Sada kada on ponovo raportira o prvom uspješnom udarcu, je on opet ponosni ratni veteran. S novom probudjenom revnošću, izvještava on dalje, o tom kako ja njegova grupa čekala u skrovištima na se približujuća američka vozila, kako su "pripremali" ulice ili zasjede iz kojih su pucali na amerikance koji su bili tako "glupi"i koji su vriskali " kukavično kao žene". No nakon prvih uspjeha došla su i prva razočaranja. Na primjer kada su irački borci, koji su se htjeli njima priključiti, niti došli na obučne borbene vježbe a kamoli na dogovorene zajedničke akcije.

Nakon što su prošle velike pješčane oluje, i nakon što je US-armija preuzela kontrolu u Bagdadu, pogoršavala se sve više i više situacija za Mudjaheddina na istoku zemlje. US-armija je započela osiguravati puteve po kojima su slali svoje konvoje, sa helikopterima. Neposredno nakon trećeg napada ratnika iz Jarmuka stvorili su se iznad njihovih postaja najednom Apache-helikopteri koji su ih pokrili sa mg-salvama. Niti polovica Chalidove grupe je preživjela.

Kada se dan kasnije vratio našao je prosijanu lješinu svoga 25-togodišnjeg susjeda, sa kojim je odrasao. Tijelo njegovog prijatelja Saida je bilo još toplo, i on svjedoči i kune se bogom da je Said "umro sa prekrasnim smješkom na usnicama" jer "nikoja duša ne umire kad nije to od boga odredjeno". Chalid uzima njegovu borbenu odjeću u ruku, i pogladi krastavu krv. Onda je on Saida vukao nazad u kamp, te ga i sahranio. Jecajući počinje se tresati dok se konačno i rasplakao. Kratko i gorko. Cigaretna pausa.

"Što Amerikanci rade je još puno gorje". Kao da je želio opravdati Saidovu smrt pred sobom, govori sad Chalid o izvještajima iz iračkih ženskih zatvora. U internetu je mogućno vidjeti jedan videofilm u kojem jedna bivša iračka zatočenica izvještava o silovanjima koja su počinili američki vojnici na muslimanskim ženama. Čini se da on dobro pozna internet iako zbog straha od vlasne prismotre, ne posjeduje nikakovu e-mail adresu. Odjednom počinje se razgovarati sa nama o ratnim video -filmovima koji se mogu skinuti iz interneta. Da li ja već poznam Čečeniju, to je najbrutalnije, tamo se kotrljaju glave, on ima cd-snimke od uspješnih operacija iz Iraka, Palestine i iz Afganistana. Opet je uzbudjen i oduševljen kao dijete. On pozna stotine islamskih propagandnih videofilmova, on bi ih mogao odmah paliti – pohraniti na cd-rom kako bi ja vidjela, a i ostali evropljani takodjer, što rade imperijalisti iz cijelog svijeta sa muslimanima. I naravno, kako to njima internacionalni Mudjaheddin otplaćuje: sa strijeljanjima, sa odrubljavanjem glava.

Kad sam ga oprezno pitala, zašto se on, koji je očevidno još uvijek oduševljen za sveti rat, već u ljetu prve ratne godine vratio u Siriju, – odmah se uozbiljio. "Od nas dvadeset sam samo ja, nakon četvrte operacije ostao na životu". Kada je njegov sedam godina mladji brat bio pokošen od mg-vatre Apache-helikoptera, bio je odjednom potpuno svjestan svoje islamske odgovornosti, najstarijeg sina obitelji, preuzeti starateljstvo i brigu o svojim roditeljima. On je pokušao drugacije tumačiti Koran, kako bi našao jedan legalni razlog za svoje lično povlačenje iz svetog rata. Osim toga Irak je postao absurdno opasan za strance – lokalni otimački teror. On je došao do odluke od sada se bolje posvetiti svojim rodjacimate osnovati svoju vlastitu obitelj. I tako se Chalid u kasnom ljetu 2003 zaputio sa mini-busom i taksijem natrag za Siriju. U proljeću 2004 oženio se tamo sa Zahrom, jednom mladom strogo pobožnom palestinčankom iz Jarmuka, koja, kao i on sam, pozna Palestinu samo iz pripovjdanja starih.

Na pitanje da li on hoće da njegovi sinovi jednom podju u rat, vrti energično glavom i smije se kao oslobodjen. Ne, za njega je rat prošlost, sada on nosi jednu važnu odgovornost, za dobro svoje žene i – insha Allah – ako će bog dati – i djece koja će doći. On će ih zadržati da ne idu u rat.

Chalidova majka ne zna do danas da je njen najmladji sin već tri godine mrtav. Chalid joj uvijek priča da njegov brat studira u inostranstvu. On započinje opet jecati. Božji ratnik nije još našao hrabrost da izgovori tri riječi koje bi njegovoj majci slomile srce.

Published 2006-07-14

Original in German
Translation by Till Jurišić
First published in Le Monde diplomatique (Berlin) 6/2006 (German version)

Contributed by Le Monde diplomatique (Berlin)
© Maria A. Kalbazyk
© Eurozine