Balkan nije samo brdovit poluotok u jugoistočnoj Europi, bez prirodnih granica sa zapadnom Europom i imena što mu ga je, početkom XIX. stoljeća, dao njemački geograf August Zeune, koji je, pak, išao tragom jednog ranijeg turskog kartografa. Tijekom protekla dva stoljeća, obilježena ratoąm i nasilnim pomicanjem granica pod pritiskom Habsburškog, Otomanskog i Jugoslavenskog carstva, i te kako potpomognutim zapadnim silama, Balkan je takodjer postao zgodna metafora. Postao je metafora za stanovitu forma mentis, za necivilizirani i primitivni mentalitet, koji ne podliježe utjecaju suvremene misli, mentalitet čije metastaze mogu zahvatiti "zdravu'" civilizaciju u svijetu globalnoga kapitalizma.

Balkanizacija neke zajednice danas je pretežno uvrjedljiva riječ i označuje narcisoidnu fragmentaciju velikih kolektiva na sve manje frakcijske skupine koje se uporno potvrdjuju u krvoproliću i okrutnoj mržnji, u lukavoj moralnoj nevinosti i ritualnom zazivanju duhova pradavnih plemena. '"Europski" način života i razmišljanja nije izravno uporabljiv ovdje, na Balkanu. Gdje je, medjutim, to '"ovdje"? Počinje li na južnoj strani terase hotela "Esplanade" u Zagrebu, kao što je Miroslav Krleža, vodeći suvremeni hrvatski pisac, otvoreno primijetio? Treba li doista tražiti njegov prag u prljavim gastarbeiterskim krčmama oko bečkoga Južnog željezničkog kolodvora, kao što malogradjanski tabloidi u Austriji žestoko napadaju iz dana u dan? Počinje li Balkan na južnoj obali rijeke Kolpe (Kupe) koja razdvaja Sloveniju od Hrvatske, kao što većina slovenske javnosti, po svojemu običaju, bahato priznaje?

Crta odvajanja stabilnog i uredjenog društva od plemenskih strasti samo je prividna. Moguće ju je zaobići ako pratimo potrebu zajednica da svome identitetu iznova daju smisao u neprestanomu previranju, iako su posljedice tih promjena primjetne s obiju strane crte razdvajanja. Suvremeni "image" Balkana nastao je, naime, kao rezultat višestrukih konceptualnih promjena, dok su priče kolonizatora sa Zapada o onima drugima, različitima i samosvojnima, često išle ruku pod ruku s potragom za domaćom, etnogenetski izvornom i nadmoćnom protuzapadnjačkom kulturom balkanskoga "Barbarogenija".

Postoji, pak, kulturna tradicija koja dopušta snažan protok ideja, stajališta i simbola putem jezičnih i etničkih granica - tradicija kozmopolitizma. Ta je tradicija izmedju dva svjetska rata možda bila slaba, no sadržavala je povijesni avangardni pokret s pravim balkanskim zaokretom, Zenitizam; tužaljke za izgubljenim uvjerenjima u djelima srpskoga pisca Miloša Crnjanskog; proročki glas slovenskoga pjesnika Srečka Kosovela; elegantne meditacije na temu prolaznosti vremena u poeziji hrvatskoga autora Tina Ujevića; žestinu fatalističkoga prihvaćanja zle kobi u djelima Ive Andrića, što ga jednako svojataju Srbi, Hrvati i Bošnjaci. No nitko od tih pisaca nije tako silovito potaknuo moju grozničavu maštu kao djelo Danila Kiša.

Danilo Kiš (1935. - 1989.), pisac beletristike, plodonosni prevoditelj, karizmatični bonvivan i protukomunistički disident, bio je estetski osloboditelj od jarma zagušljivoga realizma. Njegovo je kulturno naslijedje bilo prožeto židovskom, srpskom i madžarskom tradicijom jer je pisao na raskrižju austro-ugarske i balkanske baštine, prihvaćajući odredjenje '"posljednjega Jugoslavena'", što je označavalo njegov neprestani otpor nacionalističkom ekskluzivizmu. Mene je, pak, vodilo njegovo ništa manje značajno priznanje, prema kojemu je upravo pisac pozvan podržati egzistencijalnu potrebu koja može i treba odbaciti zavodljive obmane o "slobodnom protoku" internacionalizma. Pisac, čiji je dom u njegovu materinskom jeziku, svjestan je toga da jezik nije samo sredstvo komunikacije. Ono je, umjesto toga, metafizički svjetonazor. Ako taj "slobodni protok" internacionalizma polazi od toga da se netko u potpunosti može osjećati kao u svojemu domu u nekoj transnacionalnoj društvenoj klasi, čiji su zahtjevi usmjereni odbacivanju neposrednih etničkih i kulturnih veza uime odanosti toj zajednici, onda sam želio vjerovati da je moguće ostati odan temeljnim područjima intimnoga zemljopisa, povijesti i zajednice, čak i tada kada se njeguju veze s globalnim kulturološkim pokretima. Definirajući oboje - krutost nacionalističkoga zurenja u vlastiti pupak i bezbrižan besmisao "globalne pripadnosti" - nastojao sam slijediti koncentrične krugove identiteta koji polaze od predodžbi o samome sebi, uronjenom u zajedničko iskustvo, a šire se preko lokalnih, nacionalnih i regionalnih identiteta.

Taj se identitet otkriva jedino onim posebnim pogledom koji ima snagu preobrazbe, kada nagriza lokalno uvriježene opise svakodnevnoga življenja i postupno ih pretvara u priče univerzalna značenja. Pogled je to majstora, umjetnika i pisaca u čijim radovima zrelo razmišljanje putuje u istome odjeljku kao i predanost odabranoj zajednici koja se razlikuje od nečije etničke i jezične skupine. Toj je kozmopolitskoj perspektivi doista potreban nečiji individualan odabir jer nadilazi organski utemeljeno članstvo. Iziskuje odabrano članstvo u neuhvatljivoj zajednici u kojoj imperativ biti human nije samo zadano pravo nego i odgovornost. Ono što može zaštititi sve nas koji želimo sudjelovati u načinu života gdje zamisao o zajedničkoj humanosti još nije potpuno nestala, možda je samo slaba nada da kritičko stajalište spram pomodnih ideologija istodobno nudi i otpor nepromijenjenomu stanju i sprječava nas da fatalistički ne prihvatimo zlo kao neotudjivi vid iskustva.

Za mene je Danilo Kiš bio pisac-junak. Zahvaljujući svojemu moralnom ustrajavanju na tomu da je pitanje logora, Auschwitza i Gulaga, središnje pitanje za pisce XX. stoljeća; svojim lirskim postupcima koji podjednako odgovaraju snatrenjima nad litanijom o provincijskim željezničkim postajama i uzdrhtalosti tjeskobne duše; svojom tvrdnjom da je kič neuništiv kao plastična boca; svojemu rezigniranu, iako ne i defetističkome, poimanju činjenice da su njemu, koji je proveo drugu polovicu svojega života u dragovoljnu izgnanstvu u Parizu, rasprave suvremenih francuskih intelektualaca bile poznate dok su rasprave o njegovu domaćem okružju ostale strane njegovim francuskim kolegama; svojemu upornom uvjerenju da književnost potječe iz sveukupnosti bića, a ne samo jezika, što ga je čvrsto privezalo za njegov srpski i/li hrvatski jezični idiom unatoč lažnim ugodnostima francuskoga, jezika usvojena za potrebe svakodnevnoga življenja u izgnanstvu; svojemu načelnom stajalištu židovskoga apatrida koji ne može biti nesvjestan razarajućih posljedica šovinističkoga uzdizanja jedne "odabrane nacije" na razinu metafizičke ideje koja opravdava sva sredstva svoje zaštite; sveukupnoj narativnosti svojega života i rada, Danilo Kiš za mene predstavlja najplemenitije postignuće balkanske imaginacije.

Prvi sam put otkrio Danila Kiša tijekom osamdesetih kada mi je, kao studentu slovenskoga Sveučilišta u Ljubljani, Jugoslavija bila veći dom, baš kao i Kišu. Susret s njegovim pričama bio je nešto poput otkrića dok mu djelo još nije bilo kanonizirano. U osvit pojavljivanja njegove zbirke kratkih priča, Grobnica za Borisa Davidoviča (prvo izdanje 1976. godine; dvije godine poslije izdavačka kuća Harcourt Brace Jovanovich objavljuje engleski prijevod knjige), dolazi zapravo do bučnih nesuglasica oko prave uporabe književnih metoda. Kiš je podvrgnut javnome uništavanju i mučenju komunističkih pajdaša, što je konačno ubrzalo njegov odlazak iz zemlje, te odlazi u izgnanstvo u Pariz. Ja sam pošao u izgnanstvo za njegovim knjigama. Nakon dva desetljeća još uvijek sam sretno udomaćeni gradjanin. I dalje crpim snagu od Kiša, nikada više nego u tom pre-apokaliptičkom svijetu u kojemu male europske teme o nacionalnim podjelama i razdvojenost izmedju '"nas" i "njih", što ih prati, poprimaju zastrašujuću globalnu inkarnaciju u američko-britanskom ratu u Iraku. U takvim vremenima promišljati slobodu kao riznicu osjećaja zajedništva, dakako, znači utonuti u literarno sanjarenje. Imaginacija, pak, pruža takvu utjehu te ne mogu a da ne sanjarim o svojemu učitelju.

U svojemu djelu, osobito u priči Enciklopedija mrtvih (prvo izdanje 1983.; Farrar, Strausd i Giroux objavljuju engleski prijevod 1989.), Danilo Kiš koristi metaforu stanovite slobode. Tamo gdje je Danilo Kiš, tu je, dakako, i Jorge Luis Borges. Upravo je Borgesova metafikcijska strategija navela Kiša na usklik da se sva književnost dijeli na "onu prije Borgesa i onu poslije njega". Ova je tvrdnja upitna, no ostaje činjenicom da je Borges presudno utjecao na Kiševo literarno posezanje za dokumentima, kronikama i činjenično–utemeljenim izvorima. Na zasadama istina svakoga od njih, Kiš je stvorio književna djela najvećega estetskog dometa. Borges je skovao metaforu o knjižnici, čiji je cilj bio postati svemirom. U njegovoj naslovnoj priči iz 1941. godine knjižnica Babel je golema jer sadrži beskonačnost svih prošlih, sadašnjih i budućih dogadjanja. Borgesova predodžba o knjižnici ujedinjuje prošlost, sadašnjost i budućnost. Borgesova je knjižnica neograničena baš kao i strah ljudi koji na urednim policama s knjigama uzalud traže objašnjenje kaosa.

Kiš je bio zadivljen, ali ne i zadovoljan. Odabrao je oštru, strastvenu i, nesumnjivo, polemički bogatu interpretaciju ovoga tropa u svojoj Enciklopediji mrtvih . Prvo, Kiševa je enciklopedija bitna knjiga u toj knjižnici, otvorena samo onima koji su već mrtvi. Drugo, načelo je odabira na djelu čak i u zajednici mrtvih, jer Kiševa knjižnica ne obuhvaća one čija su imena već zaslužila da se nadju u nekoj drugoj knjizi, leksikonu ili knjižnici. Ljudi koji nisu dospjeli ni u jednu Tko je tko knjigu, svoje su jedino priznanje tako našli u pravoj enciklopediji mrtvih, enciklopediji bezimenih, slučajnih prolaznika, najbližih susjeda. Taj metodološki postupak nije ništa drugo doli slavljenje izjednačene moći smrti. Na stanovit način, to je sablastan podsjetnik na zanemareno načelo slobode, bratstva i jednakosti.

Ne tvrdim da u vrijeme stalnih društvenih previrbi Kiš igra samo ulogu dobrohotna službenika čiji je posao olakšati patnju. Uostalom, patnja nas navodi na razmišljanje, razmišljanje može prijeći u razboritost, a razboritost čini život nekako podnošljivim. Ono što govorim jest da to korjenito podrivanje fantazije jednakosti čini Kišev originalan doprinos shvaćanju suvremenoga ljudskog položaja: jednakost mrtvih i dalje je obilježena konkretnim društvenim odnosima, koji označuju ljudsko proživljeno iskustvo. Drugim riječima, različita politička uvjerenja i odvojeni društveni statusi prate pojedince nakon smrti.

Logika unošenja stavaka u enciklopediju povezana je s nekom vrstom hermeneutike ljuštenja. Mreža dogadjaja, uspavanki što ih pjevaju pokojnici, rodbina i svadbeni gosti, poštari hoda laka poput pera i otresite mljekarice, mreža svih onih koje su pokojnici vidjali, poznavali ili mirisali - beskonačna je. No, nije li to neuvjerljivo rečeno? Mreža u koju je pojedinac uhvaćen tako je uostalom široka da doslovce obuhvaća čitav svijet jer svatko, prije ili kasnije, križa svoje putove s onim tko je bio u doticaju s pokojnikovim poznanikom. Budući da se mreža širi kako bi obuhvatila rodbinu i rodbinu rodbine te poznanike i slučajne prolaznike, pretpostavka od koje se polazi u enciklopediji mrtvih jest krajnje oslobadjajuća: daje nam znati kako smo povezani sa svim živim i neživim, kao i s ljudima, na ovome svijetu. Taj labirint, ta nevjerojatno zamršena priča sastavljena od poveznica, vodoravnih i okomitih, taj labirint toliko je prostran da sam, tijekom mojega prvog čitanja Kiševe priče, imao uzbudljiv osjećaj sličnosti s onim iznimno točno iscrtanim zemljovidom Engleske, koji je u biti sama Engleska, kao što Josiah Royce piše u knjizi Svijet i pojedinac (1899.). Njegova je karta zaželjela dobrodošlicu stalnom ponavljanju ad infinitum jer svaka karta Engleske mora sadržavati sebe samu i tako progresivno umnažati svoj vlastiti izgled.

Kiševa enciklopedija, medjutim, predstavlja mnoštvo koje je uvijek već tamo. U sjajnu Kiševu tumačenju, tehnika gomilanja stavaka doživljava preobrazbu od linearnosti pisanoga zapisa, koji odredjuje zakonitosti u našemu svakodnevnom govoru i kronološkom životu, do istodobnosti mnogih odsječaka života koji donosi patnju pokojnicima. U nekoliko rečenica, cijela je individualna povijest zgusnuta, sažeta i opisana; opisana je ne samo u zamornoj perspektivi podataka o rodjenju, naobrazbi, bračnome stanju, promjenama adrese i zaposlenja, nego prije s umjetničkom senzibilnošću, koja pretpostavlja poziv na ambiciozne ideale, cjelovito biće.

Mallarméov tajni projekt "Knjiga" isijava kroz tu neispunjenu želju da se opjeva cjelovitost postojanja, da se živi cjelovitost pjesme. Ta apsolutna knjiga, koja je bila abstractum za njezina autora, dala je naslutiti da jezični instrumenti i uvjeti europske metafizike u doba kada su jedino vrijedile "poezija i ekonomija", kako Mallarmé dogmatski primjećuje, još uvijek nisu bili dostigli točku u kojoj bi moguće bilo prihvatiti izazov na način drukčiji negoli apstraktan. Mallarmé, budimo sigurni, nikada nije napisao svoju Knjigu. Medjutim, njegova maksima da svatko i sve što se dogadja na ovome svijetu mora jednoga dana dospjeti u tu Knjigu doživjela je ne samo estetski lijepu nego i društveno osjetljivu naknadu pod drhtavim perom Danila Kiša, mojega balkanskog učitelja.

Priča o učitelju i učeniku

od praških svitanja i plavkasta sumraka,
teška poput smrti goluba u nedjeljnu ispraznost,
od izblijedjele knjige koju se ne usudjujem otvoriti
jer napamet znam da oponaša svemir,
od simetrije od četrdeset godina i šest knjiga
što ih napisa moje višestruko ja u trenucima očaja,
od ljubavi, od prašine u dvorištu, od pjesama pročitanih
u jednome jedinom dahu, od dva ili tri neologizma,
od strpljenja i discipline, što mi kapaju u pluća,
od nemoći i gorkoga okusa ponavljanja,
od vjere u trideset i šest mudraca,
od prve lekcije iz Talmuda,
od maglovitih vizija i propalih aluzija,
od vječne samoće i jednaka ponosa,
od hrabrosti i ševina beskorisna pjeva,
od neugodnih sjećanja na mit o Pigmalionu
danas življi no ikada, od priče
utkane u nečiju tudju priču i možda čak manje
uspješnu od one originalne, koja je sama po sebi samo
loša kronika jedne legende nastale radi
nebrojenih trenutaka, od arogancije učitelja
slijepog za istrošene metafore i povjerenje studenta,
od slutnji i gluposti, od igre što je pročitana
knjiga igra sa mnom, od učiteljeva ustrajavanja na tomu
da mora osjetiti žarku bol taštine ako
želi održati lekciju o njezinoj opasnosti,
od odraza i sjena u sobi bez zrcala,
od razboritosti i prigušenih glasova iz prošlosti ne mogu
napisati priču o kojoj će odsad godinama sanjati
čovjek toliko posvećen čitanju i pisanju
kao ja sam. Ne znam hoće li taj čovjek opet biti ja.

Published 2004-01-07