Dame i gospodo,
Imamo vrlo malo vremena, stoga mi dopustite da započnem jasnom tvrdnjom: čvrsto vjerujem da je svaka kultura, koja zaslužuje taj naziv, na strani antiglobalizacije. Pokušat ću vam navesti nekoliko razloga zbog kojih sam u to uvjeren.

Prvo, što je globalizacija? Odakle uopće potječe ta riječ? Tko bi drugi, ako ne uvažena publika sajma na kojemu se sanjaju knjige, trebao porazmisliti o značenju tih riječi, istražujući njihovo podrijetlo? Uostalom, u ovome nas slučaju tragovi ne vode daleko, što je zapanjujuće. Sjeća li se tko uporabe riječi globalizacija tijekom 80-ih? Svakako da se ne sjeća i to se ne odnosi na neko posebno obilježje donekle izoliranoga svijeta Srednje i Istočne Europe. Ona tada jednostavno nije postojala. Uzmite bilo koju sociološku knjigu, objavljenu tijekom 70-ih ili prve polovice 80-ih, i pogledajte njezin indeks - nećete uopće naći tu riječ, bar ne u njezinu sadašnjem značenju. Češki rječnik stranih riječi, tiskan ranih 90-ih, pretpostavlja da je globalizacija neka posebna alternativna metoda obrazovanja. Novi hrvatski rječnik nudi sljedeće, ali samo kao treće moguće značenje: Proces povezivanja financijskih i industrijskih aktivnosti na svjetskom tržištu. Vjerujem da je to točno, a sama je riječ tako nova jer navedeni proces nije stekao neki poseban naziv sve donedavno kada je postao ključnim načelom organiziranja svjetskih pitanja.

Zagovornici globalizacije vole reći da je prosvjedovati protiv nje kao prosvjedovati protiv kiše jer se oba procesa dogadjaju prirodno. Ova tvrdnja, ma kako simpatično mogla zvučati, ne odgovara stvarnosti. Ljudi na ulicama Seattlea, Quebeca, Praga, Genove i desetaka gradova širom Trećega svijeta ne prosvjeduju protiv kiše. Oni prosvjeduju protiv sofisticirane i sve zamršenije mreže (proces povezivanja) multilateralnih trgovinskih sporazuma, transnacionalnih birokracija, obmanjujućih prizora u vodećim sredstvima javnoga priopćavanja i ostalih tehnokratsko-autoritativnih struktura, koje sve zajedno pokreću lokomotivu gospodarske globalizacije. Prevladavajuća je značajka globalizacije oduzimanje vlasti legalnim demokratskim strukturama koje donose odluke te njezino prenošenje na netransparentne, neodgovorne i sve neposlušnije transnacionalne korporacije, čija je glavna i zakonski obvezujuća zadaća ostvarivanje dobiti za svoje dioničare.

Ključne sastavnice onoga što možemo nazvati modelom korporacijske globalizacije ili neoliberalizmom obuhvaćaju razvoj radi razvoja, koji je potaknut neograničenim iskorištavanjem okoliša i prirodnih resursa, kulturnom homogenizacijom, utemeljenom na snažnoj promičbi konzumizma, ekonomskom monokulturalizacijom s pretvaranjem lokalnih, nacionalnih i regionalnih gospodarstava, od kojih se neka u velikoj mjeri oslanjaju na vlastite potencijale, u društveno i ekološki štetnu proizvodnju, usmjerenu izvozu i namijenjenu svjetskoj trgovinskoj razmjeni, ukidanjem programa javnoga zdravstva te društvenih i ekoloških programa, kao da su svi oni nezakonita ograničenja tome razvoju.

Sve je to globalizacija i prirodna je poput kisele kiše. Globalizacija je proces koji se javlja kao rezultat i smišljenih i slučajnih utjecaja odredjenih odluka, što ih donose odredjeni ljudi. Ako ništa drugo, globalizacija - svojom predodžbom o tomu da će se, putem svjetske slobodne trgovinske razmjene, jednom i zauvijek riješiti svi problemi čovječanstva - čini posljednju veliku utopiju, posljednju meganaraciju. Uostalom, promatrate li kako lica globalista blistaju od sreće, ne podsjećaju li vas na lica samosvjesnih mladih komunista, čije je samopouzdanje proistjecalo iz istog para-religijskog uvjerenja u vječnu pobjedu komunizma? Oni su, takodjer, rado govorili o kraju povijesti, njima je komunizam došao poput neke kiše; one obilne kisele kiše koju čovjek možda rado primijeti nakon takva iskustva. Prije gotovo stotinu godina, češki filozof i prvi predsjednik Čehoslovačke, Tomaš Garrigue Masaryk, sjajno je i proročanski uočio da su liberali, opsjednuti ekonomijom a zanemarujući moralne temelje društva, bili i jesu neka vrsta marksista. Najčvršći razlog da se kaže ne globalizaciji leži, dakle, u osnovi demokratskog realizma i o tomu se može raspravljati.

To mi omogućuje mali odmak i prekid sa smjernicama dosadašnje rasprave. Imamo više mogućnosti izbora, negoli zagovarati globalizaciju ili tvrditi kako smo mi 'protiv'. Možemo reći da imamo bolju alternativu. Prije samo mjesec dana objavljena je knjiga Alternativna rješenja za ekonomsku globalizaciju, s podnaslovom 'Bolji svijet je moguć', u izdanju Medjunarodnog foruma o globalizaciji. To je jedinstven klub vodećih intelektualaca iz Europe, Sjeverne Amerike i Trećega svijeta, koji su započeli raditi na dubokoj kritici globalizacijskoga procesa i njegovih alternativnih rješenja još prije nego što su prvi veliki prosvjedi u Seattleu privukli pozornost svjetskih medija.

Alternativni model, koji predlažu i s kojim se uvelike slažem, temelji se na deset bitnih načela:

1. Nova demokracija - ne samo stranačke, političke strukture nego i gradjansko društvo sa svojim sve širim rasponom sudjelovanja u odlučivanju; mi bismo u Češkoj Republici možda rekli da je to Masarykova vizija demokracije.

2. Načelo podružnice - donesene se odluke trebaju, što je više moguće, približiti gradjanima na koje se njihov utjecaj odnosi.

3. Ekološka održivost - gospodarstvo mora uvažavati prirodna ograničenja.

4. Zajedničko naslijedje - uključuje tri različite kategorije resursa; prvo: prirodne resurse, vodu, zrak i slično; drugo: kulturu i znanje; i treće: suvremene opće resurse kao što su socijalna sigurnost i briga o javnom zdravstvu. Nijedan od tih pravih temelja svakog poštenog življenja i civilizacije ne treba biti podložan svjetskoj trgovini kao što je to slučaj danas.

5. Raznolikost - obje su raznolikosti, kulturna i ekonomska, ključ održanja svakoga društva i svake civilizacije te se moraju zaštiti od mogućih štetnih trgovinskih utjecaja.

6. Ljudska prava - ona ne uključuju samo gradjanska i politička prava nego takodjer kulturna, ekonomska i društvena prava. Ako su ljudska prava u sukobu s načelom podružnice, odnosno ako lokalna vlast terorizira svoje gradjane, treba posegnuti za univerzalnim ljudskim pravima.

7. Posao, zarada, zaposlenje - nisu samo prava i potrebe radnika u formalnom sektoru nego se, takodjer, mora razmotriti potreba za zaradom sve većeg broj ljudi u neformalnom sektoru i onih nezaposlenih.

8. Sigurnost hrane - nova trgovinska pravila moraju priznati da proizvodnja hrane za potrebe lokalnih zajednica mora biti na vrhu popisa poljodjelskih prioriteta.

9. Pravednost - prije stotinjak godina, jedan je tvrdokoran poslovni čovjek imenom J.P. Morgan naslutio da izvršni direktor ne smije imati više od dvadeset puta veću zaradu od najlošije plaćena radnika. Prije pedeset godina vodeći je češki demokrat i najbolji češki novinar XX. stoljeća, Ferdinand Peroutka, tada u izgnanstvu kao izvršni ravnatelj češke podružnice Radio Slobodne Europe, u svojemu ogledu "Demokratski manifest" iznio činjenicu da se raskorak u zaradi izmedju siromašnih i bogatih smanjuje na Zapadu, kao da je riječ o nekoj vitalnoj snazi slobodnoga demokratskoga svijeta. Danas u Sjedinjenim Američkim Državama izvršni direktor u prosjeku zaradjuje 485 puta više od prosječnoga radnika. To se mora promijeniti jer su socijalna pravda i pravednost - medju narodima, unutar naroda, izmedju etničkih skupina, izmedju klasa, izmedju muškaraca i žena - temelji održivoga društva.

10. Načelo opreza - suprotno je postupcima procjene rizika, koje danas provodi svjetski trgovinski sustav. Načelo opreza stavlja na samu industriju teret dokazivanja neškodljivosti svakoga novog izuma na kojemu industrija želi ostvariti dobit. Danas je u praksi suprotno: gradjansko društvo mora dokazivati škodljivost svakoga novoga izuma, što obično zahtijeva vrijeme tijekom kojeg su moguće ozbiljne štete.

Dopustite mi da se ovdje kratko osvrnem na strast za tehnologijom ili bi možda to bilo točnije nazvati tehnološkim ludorijama. Neki bi zagovornici globalizacije željeli da vjerujemo kako se sve to svodi na novu začudnu tehnologiju. Tijekom 80-ih nismo ni rabili riječ Internet; možda bi se oni i oko toga prepirali. Načelo opreza tehnološkim fanaticima takodjer donosi stanovit demokratski realizam: sjajno je, dakako, imati Internet jer ne bih, inače, mogao svojim prijateljima posvuda slati e-mail poruke besplatno i trenutačno. Istodobno, bez tih bi izuma globalne komunikacije jedva postojao globalni terorizam sadašnjih razmjera, a ne bi bilo ni globalnih ekonomskih špekulacija koje mogu u samo nekoliko dana, putem virtualnih igara, uništiti prave nacionalne ekonomije, temeljene na doživotnom radu stotina tisuća ljudi. Čak i ta tehnologija, bilo koja tehnologija, uključujući Internet ili mobilne telefone, da ne govorimo o televiziji, mora biti podložna demokratskom nadzoru i pravilima.

Dakle, posljednje ali ne i najmanje važno, jest kakva bi trebala biti uloga kulturnih medija u ovoj raspravi? Mislim da je taj zadatak ključan, s obzirom na to da govorimo uglavnom o nekomercijalnim sredstvima priopćavanja. Ti su komercijalni mediji same korporacije i ne pokrivaju mnoga pitanja opasna za javnost i njihovo razumijevanje stvarne prirode globalizacije. Činjenica da je više od 50.000 crnih glasača bilo isključeno iz glasačkih listića na Floridi prije posljednjih predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Američkim Državama, činjenica da je kandidat stranke Zelenih Ralph Nader imao više ljudi na svojim skupovima nego oba glavna stranačka kandidata, činjenica da su desetci seljaka u Indiji, koje su biotehnološke korporacije kao 'Monsanto' prevarile, izvršili samoubojstvo progutavši herbicide što su ih kupili od tih korporacija, samo da bi ih natjerali na bankrot - svaka ta činjenica i mnoštvo drugih sličnih ne nalaze svoje mjesto u većini vodećih sredstava javnoga priopćavanja. Znakovito je i to da jedan od nekoliko iznimaka, britanski list "The Guardian", ne izdaje neka korporacija, nego jedna dobrotvorna organizacija.

List "Literárni noviny", čiji sam urednik, doživio je svoje zlatno razdoblje u mojoj domovini kasnih 60-ih kada je bio otokom slobodnoga mišljenja o politici, društvu, civilizaciji i kulturi u zemlji u kojoj je prevladavao politički monopol. Mislim da dolazi vrijeme da kulturni časopisi opet preuzmu tu ulogu i da rade sustavno na širenju prostora za nekomercijalnu komunikaciju u svijetu kojim vladaju korporacijski monopoli. Najmanje su dva razloga za to. Književnost je pod snažnim pritiskom konzumizma te je sasvim opravdano uzvratiti udarac; ne zaboravimo da društvena promjena obično dolazi s jakim uplitanjem intelektualne elite.

Published 2003-09-29