Diskusija oko demonstracija i strke u Göteborgu i Genovi obilježena je više moralnim zgražanjem i razočaranjem nego analitičkom oštrinom. Malo tko je postavio pitanje zašto stotine tisuća ljudi na čitavome svijetu odjednom izlaze na ulice kako bi demonstrirale za politiku koja se ne bi temeljila samo na osobnom probitku već na traženju globalne pravednosti i solidarnosti. Malo tko je postavio pitanje zašto se upravo takva vrsta demonstracija često pretvori u nasilje i uništavanje. Opisivati demonstrante kao nasilnike i huligane, sve je samo ne od pomoći. Takva etiketiranja s jedne strane signaliziraju da se ne odobrava ono što se dogodilo, a s druge da nasilnike ne treba shvaćati ozbiljno. Bila bi bolja strategija zapitati se: zašto se takva vrsta političkog nasilja pojavljuje upravo sada i ovdje? To nasilje dogadja se u jednoj specifičnoj svezi te zbog toga ima i specifične uzroke. Polaziti od toga da se radi samo o gluposti ili mladenačkoj nezrelosti, koje bi se dale ukloniti policijsko strategijskom lukavošću ili dovoljnjim iskustvom u nenasilnim metodama, značilo bi stvar isuviše pojednostaviti. Naprotiv, nasilje je čak znak za strukturnu problematiku koja sve više obilježava današnje globalizirano društvo.

U nastojanju da se ova zbivanja ispravno analiziraju, mora se imati u vidu da su odredjena trima okolnostima. Prvo, nasilje o kojem govorimo dogadja se u političkom kontekstu. Čak i ako pojedinci sudjeluju samo radi egzistencijalnog zadovoljstva i uzbudjenja, ipak se sveobuhvatna analiza pokazuje kao promašaj, čim se izostavi politički kontekst. Drugo, ovo nasilje usmjereno je protiv političara koji su izabrani na nacionalnim i demokratskim izborima. Treće, nije riječ o nekom proizvoljnom političkom kontekstu, već o globalnom.

Glede prve okolnosti, moramo samo ustanoviti da se individualna djelovanja ne mogu razumjeti u socijalnom i političkom kontekstu, tako što se reduciraju na individualnu psihologiju. Te radnje se, štoviše, moraju promatrati u strukturalnoj svezi. Glede druge okolnosti, iznenadjujuće je da se diskusija o novom političkom nasilju tako rijetko povezuje s raspravom o krizi demokracije. često se upućivalo na to da, doduše, sve više zemalja svijeta doživljava formalnu demokratizaciju, istovremeno pak demokratski procesi odlučivanja sve više gube na političkom značaju i djelotvornosti. Poznato je da gradjani sve manje sudjeluju u tradicionalnim oblicima demokracije kao što su stranačko članstvo ili opći izbori. Mnoge stvari upućuju na to da taj smanjeni angažman nije istoznačan s povećanim nezanimanjem za politiku. To treba, prije svega, povezati sa smanjenim mogućnostima utjecanja na politički sustav putem tradicionalnih oblika demokracije. Ako je točno da su demokratske institucije postale sve neprobojnije, a osim toga da gube na snazi i djelotvornosti, manje iznenadjuje da ljudi traže nova sredstva kako bi nešto pokrenuli. S obzirom na takvu situaciju, političko nasilje ne bi trebalo shvaćati jednostavno, samo kao huliganstvo, već kao prosvjed frustrirana gradjanina države protiv oslabljene demokracije. Što slabije funkcionira demokracija, to se može očekivati više nasilja. Slaba točka u diskusiji oko novog političkog nasilja jest mišljenje da demokracija funkcionira manje-više kako bi trebala.

Uz pomoć treće okolnosti analiza se može produbiti. Moderan oblik demokracije nedjeljivo je povezan s nacionalnom državom. Demokratske institucije ograničene su na nacionalni prostor. To znači da se unutrašnje stvari država manje ili više tretiraju demokratski, dok je u medjusobnom odnosu nacionalnih država u novijoj povijesti pretežno vladalo pravo jačega. Demokratski izabrani predstavnici nacionalnih država imali su u medjusobnim odnosima zadaću da svim raspoloživim sredstvima, kako najbolje znaju, vode računa o vlastitim nacionalnim interesima. Sloboda, ravnopravnost i solidarnost bili su u najboljem slučaju cilj nacionalne, ali ne i medjunarodne politike. U poslijeratnom vremenu je, doduše, bilo moguće etablirati jednu instituciju kao OUN, ali zbog nedemokratskih oblika organizacije Vijeća sigurnosnti, OUN je, posredstvom nacionalne politike moći, neutralizirana.

Čini se da upravo nacionalna politika moći s vremenom gubi legitimitet. Novo političko nasilje može se shvatiti kao znak krize legitimiteta medjunarodne politike. Mišljenje da bi solidarnost, sloboda i ravnopravnost trebale biti vezane uz granice zemalja nailazi na sve manje moralnog odobravanja. Sve je većem broju ljudi sve teže prihvatiti da političari najmoćnijih nacionalnih država, koje je izabrala povlaštena manjina svjetskog stanovništva, imaju odlučujući utjecaj na politička pitanja koja se odnose na cjelokupno svjetsko stanovništvo. Dok medjunarodna politika postaje sve važnija za život sve većeg broja ljudi, istovremeno ne shvaća političku razinu demokratskog načela "jedan čovjek, jedan glas". Za razmjer demokratskog utjecaja na medjunarodnu politiku nije odlučujuće državljanstvo samo po sebi, već od koje se nacionalne države slučajno posjeduje državljanstvo. Time globalizirana politika krši još jedno osnovno načelo demokracije, načelo većine. U medjunarodnoj politici ne vladaju demokratska načela, već prije svega moć i bogatstvo. Drugim riječima, i politika i politička svijest se nalaze u procesu globalizacije, dok je istovremeno demokracija vezana uz nacionalne institucije. To je strukturalni paradoks kojim se može objasniti novo političko nasilje. Sve većem broju problema u medjunarodnoj politici što ih treba riješiti i sve većem broju transnacionalnih političkih pokreta ne odgovara broj transnacionalnih predstavnika i institucija. Da bi se transnacionalni problemi mogli riješiti demokratskim načinom, potreban je transnacionalan narod, transnacionalne demokratske institucije i transnacionalni politički predstavnici. Demonstracije od Seattlea do Genove pokazuju da nastaje transnacionalan narod. Taj politički narod nailazi na političke predstavnike vlastitih nacionalnih interesa, koji svoju moć ne zasnivaju samo na nacionalnim demokratskim izborima, već i na medjunarodnoj gospodarskoj i vojnoj moći. Reći da novo političko nasilje napada demokraciju, bilo bi prejednostavno jer demokratska pravila igre na transnacionalnoj političkoj razini, o kojima se ovdje radi, vrijede samo u vrlo ograničenom razmjeru. Novi transnacionalni pokret nalazi se na nekoj drugoj političkoj razini, s drugim političkim problemima i interesima, nego što je to u nacionalno vezanim demokracijama. Taj ozbiljni demokratski problem strukture rezultira političkom krizom legitimiteta. S globalizacijom koja sve više napreduje, sve je manje moguće takvu krizu legitimiteta riješiti poboljšanjem nacionalnih demokracija.

Nova politička problematika naravno predstavlja golem izazov postojećoj demokraciji. Rečeno terminologijom američkog politologa Roberta Dahla, izgleda da smo pred trećom demokratskom revolucijom. Nakon grčke demokratske revolucije za vrijeme antike i nacionalnih demokratskih revolucija koje traju od kraja 18. stoljeća do danas, moramo razviti oblik transnacionalnih demokratskih institucija. Očigledno, danas stojimo na početku političkog procesa koji izgleda koliko nepregledan toliko i neuračunljiv, jednako onako kako su izgledali oni na početku prve i druge demokratske revolucije. U vremenu velikih povijesnih mijena, ni nasilje, ni pogreške sudova ili promašaji svih sudionika nisu iznenadjujući ni teško objašnjivi. Kako bi se smanjila opasnost od nastavaka i eskalacija, ne možemo se zadovoljiti vlastitim distanciranjem i donošenjem prosudbi ili primjenom starih rješenja za nove probleme. Umjesto toga mora se započeti s temeljitom analizom uzroka nasilja. Tek će se tada stvarati preduvjeti za izbjegavanje daljnjih krivih procjena i pogrešnih koraka. Takva jedna teška greška bila bi da političari u svojoj nacionalnodemokratskoj samodopadljivosti postanu još nepristupačniji novom transnacionalnom pokretu.

Kako se političari budu zatvarali pred novom političkom moći, tako će se sve više rasplamsavati i nasilje.

Published 2003-04-17