Iz nedavnih dogadjaja u Genovi tijekom sastanka skupine G-8, mogu se izvući četiri pouke. Imat ćemo ih na umu na Drugom svjetskom društvenom forumu u Porto Alegreu^[1] u veljači, 2002.

Prva poduka: sadašnja vrsta globalizacije nije održiva. Najvažnije izvješće sa sastanka G-8 u Genovi sastavili su ljudi koji tom sastanku čak nisu pribivali, odnosno, ministri financija sedam najbogatijih zemalja svijeta. To izvješće, nazvano "Olakšanje duga i i još mnogo toga", jasno otkriva nepremostivo proturječje izmedju neoliberalne ekonomije i blagostanja većine svjetskog stanovništva. Prepoznajući i priznajući da blagostanje danas ovisi o opraštanju duga najsiromašnijim zemljama, izvješće proglašava uspjeh te inicijative u slučaju dvadeset i triju država i inzistira na tomu da će, kratkoročno, održanje duga ovisiti o većoj integraciji tih zemalja u svjetsku trgovinu. Ipak, sámo izvješće potvrdjuje da je sudjelovanje slabije razvijenih zemalja u svjetskoj trgovini opalo tijekom posljednjeg desetljeća te da su te zemlje pritom još više osiromašile. Dokument ne predlaže nikakve korjenite promjene kojima bi se popravilo ovakvo stanje stvari i stoga je beskrajno licemjeran: ono što je u njemu prepoznato kao problem polovine svjetskog stanovništva, tim je stanovnicima nametnuto kao njihovo vlastito rješenje problema. Licemjerje najstrašnije razmjere doseže u slučaju pošasti, kao što su HIV/AIDS, malarija, tuberkuloza, koje haraju u nerazvijenim zemljama. Nakon što priznaje da te bolesti uzrokuju smrt petnaest milijuna ljudi godišnje, izvješće govori da proizvodnja jeftinijih lijekova mora biti omogućena bez kršenja intelektualnih vlasničkih prava farmaceutskih multinacionalnih kompanija.

Kontradikcije ovog modela nepremostive su jer je bezuvjetna liberalizacija izmjena dobara poput boksačkog meča izmedju boksača superteške i boksača perolake kategorije. Kad bi država Mali nadzirala medjunarodnu cijenu pamuka, njezin dug ne bi bio "neodrživ", kao što to trenutno opet jest. Kad bi Mozambiku bilo dopušteno oduprijeti se Svjetskoj banci, koja želi ukinuti carinu na nepreradjeni južnamerički orah, njegova industrija prerade južnoameričkog oraha ne bi propala. U svijetu bi bilo manje gladi kad bi nerazvijenim zemljama bilo dopušteno štititi svoje gospodarske aktivnosti od proždrljivosti dvjesto velikih multinacionalnih kompanija kojima pripada dvadeset i osam posto globalne trgovine, ali samo jedan posto globalnog zaposlenja. Kad bi se zemlje čiji je dug u dolarima mogle boriti protiv devalvacije svojih valuta, njihov dug takvom devalvacijom ne bi porastao. Uravnoteženost trgovine nerazvijenih zemalja ne bi tako drastično bila narušena kad njihovi proizvodi ne bi bili podložni protekcionizmu bogatih zemalja (majci čitavog licemjerja neoliberalizma) i osudjeni na borbu s visoko subvencioniranim proizvodima.

Druga lekcija: alternativa globalizaciji je započela. Dok neoliberalizam skida svoju krinku, javlja se globalno mišljenje javnosti. Ono se temelji na činjenici da su danas nacionalne vlasti taoci velikih gospodarskih interesa, a demokracija tu ovisnost prikriva tako što je razumno učinkovita na područjima koja se ne miješaju u te gospodarske interese. Bez oblika djelotvorne demokratske političke kontrole na lokalnoj, nacionalnoj i globalnoj razini, neprestano traganje za profitom stvara etički odbojne razlike izmedju bogatih i siromašnih i potiče nepovratnu štetu koja se nanosi okolišu. Pod ekonomskim modelom utemeljenim na nepovredivom poštivanju privatnog vlasništva, pretjeran nedostatak javne kontrole svjetskog bogatstva proizlazi iz činjenice da pedeset od sto velikih svjetskih bruto nacionalnih proizvoda ne pripada državama, već multinacionalnim kompanijama. Ovakav model (ne)civilizacije je nestabilan i protiv njega se može boriti, jer mu snaga većinom leži u apatiji i konformizmu koji u nama izaziva. Ovo globalno mišljenje javnosti potiče nastanak stotina tisuća nevladinih organizacija i mrežu transnacionalnih zagovaranja što postupno organiziraju otpor hegemoniji globalizacije i oblikuju različite vrste alternativa. Premda se te alternative medjusobno mogu sukobiti zbog svoje različitosti, jedno im je zajedničko: ideja da je ljudsko dostojanstvo nedjeljivo i da može postojati jedino u skladu s prirodom i unutar društva koje vrijednosti ne spušta na razinu maloprodajnih cijena. Treća poduka: dijalog izmedju dvije vrste globalizacije hitan je i neodgodiv. Globalni kapitalizam, koji predstavljaju vlasti bogatih zemalja i njihove multilateralne finacijske i trgovačke agencije, bio je uvjeren da će sve biti lako nakon pada Berlinskog zida. Naprotiv, kapitalizam sada mora graditi betonske i čelične barikade da bi njegovi predstavnici mogli nastaviti donositi odluke koje od njih zahtjeva. Nasilje sustava hrani se nasiljem manjinskih skupina koje mu se suprotstavljaju. Povrh svega, sustav se hrani vlastitom nemogućnosti prepoznavanja alternativnih oblika globalizacije što ih predlažu svi oni suosjećajni s interesima mnogih milijuna ljudi koji su isključeni sa sastanaka i koji postaju žrtvama njihovih odluka. Dijalog je, stoga, hitan. Cinička retorika praznih olakšica mora popustiti pred globalnim društvenim ugovorom koji jamči nov i jednako globalan demokratski politički okvir. Dijalog će biti težak i zasigurno pun sukobljavanja, ali je neizbježan.

Četvrta poduka: daleko je od Genove 2001. do Porto Alegrea 2002. Zajedno s rastom protuhegemonijske globalizacije, povećava se i odgovornost njezinih pobornika. Ta odgovornost bit će ocijenjena na tri razine: na razini organizacije, izvedbe i svrhe. U svakom slučaju, zadaci što ih treba izvršiti iznimno su zahtjevni. Energija pokreta za alternativnu globalizaciju živi u njezinoj unutarnjoj raznolikosti i višestrukim ciljevima. Raznolikost će i dalje postojati - ako ne iz drugog, onda iz tog razloga što pokret ne uključuje skupine ili organizacije koje su u stanju kooptirati je ili eliminirati u vlastitu korist. Ipak, što se tiče organizacije, sredstva koordinacije moraju se poboljšati i njezin demokratski karakter mora biti zajamčen. Što se tiče izvedbe, pokret mora razlikovati nasilje koje treba osudjivati i suzbijati od prihvatljive ilegalnosti koju treba podržati kad god se legalna sredstva pokažu nedovoljnima ili nedostupnima. Istovremeno, ukidajući administrativna ograničenja gospodarstava svih zemalja, globalni kapitalizam nameće novu legalnost koja čini ilegalnim, primjerice, zaštitu prava radnika ili okoliša. Svaki važan demokratski pokret započeo je ilegalnim aktivnostima (mitinzima i neovlaštenim štrajkovima, izravnom akcijom, gradjanskim neposluhom). Teorija nenasilne demokratske ilegalnosti je, dakle, potrebna. Naposljetku, što se tiče svrhe, treba razlikovati prve korake i vidokruge. Dosad su prvi koraci prilično dobro odredjeni i spremni potaknuti početne i najteže trenutke dijaloga izmedju različitih vidova globalizacije kao što je efektivno opraštanje duga, Tobinovi porezi, demokratizacija procesa odlučivanja multilateralnih trgovačkih agencija, podložnost referendumima najvažnijih odluka koje se tiču liberalizacije trgovine, uključenje ljudskih prava, posebice prava koja se tiču radnika i okoliša, u nove trgovinske pregovore (posebno unutar Svjetske trgovinske organizacije). Nadalje, ovi prvi koraci moraju biti izraženi unutar širega civilizacijskog vidokruga, odnosno vidokruga boljega svijeta. U suprotnom bi trenutni sustav, nepravedan kakav jest, mogao biti zamijenjen drugim sustavom kojega bi još nepravednijim učinilo izopačivanje protuhegemonijskih ciljeva. Sve su ovo hitni zadaci i najbitnije točke dnevnoga reda u Porto Alegreu.

• ^[1] Ogled, razvidno je, anticipira održavanje spomenuta Foruma.

Published 2001-07-27